Godina u kojoj su poplave klistirale nacionalno biće

27 12 2014

 


Foto: BUKA

Piše: Dragan Bursać

Bila, ne ponovila se! Mnogi mi kažu da je to pametna prejudikcija za 2014. Slažem se.

Dakako, ima ljudi koji su se umnožili, složili i na kraju u zlu vremenu pronašli ljude. Njima se namah izvinjavam na ovoj mračnoj rekapitulaciji iz koje su tu i tamo, nakratko, izbijale pokoje krijesnice dobre svjetlosti.

Januarske Side

Naprvo, kako i valja, a da se ne lažemo, Republika Srpska ušla je u 2014. godinu sa budžetskim deficitom od preko 400 miliona maraka. Istovremeno, preko jedne četvrtine budžeta, koji iznosi dvije milijarde i 25 miliona KM, otišlo je na vraćanje ranijih kreditnih zaduženja. Nizak start koji nam kao Demoklov mač nad grkljanima deceniju i više stoji. U tom januarskom hropcu, predsjednik sadašnji, budući i jedini, i dalje nije odustajao od trebinjskog Aerodroma. Istina bog, firma je izbrisana iz privrednog registra, ali ne mari. Valjalo se nečim grijati na januarskom suncu zubatom.

I da se razumijemo, nije Milorad sam i jedini otvorio sezonu apsurda bez pobune u BiH. Tu su bile i naše oružane snage, koje su, gle čuda, obznanile da su na prosjačkom štapu. Doduše, štapu vrijednom 280 miliona KM godišnjeg budžetiranja, ali eto. Tako se i ta kombinacija teritorijalne odbrane i seizmičkog postrojavanja pridružila tužnom redu otimača i krvopija državnog budžeta.

Onakraj mjeseca prvog, čovjek Dejan Prerad osnovao je FB stranicu „Rušimo Dodika“, koja je u veoma kratkom vremenu skupila oko 15 000 članova. Vlast ne miriše takve stvari, pa su čovjeka optužili za šverc i preprodaju narkotika. I onda je policija, umjesto da isljeđuje Prerada za šverc i rasturanje tih narkotika, čije količine se u optužnici ne bi posramio ni Pablo Eskobar, ispitivala narečenog o samoj FB stranici. Šest sati. Dodik dislikes this i to je bilo to. Dejan Prerad je napustio ovu „slobodarsku“ prćiju. Pametan čovjek.

U prazničnom raspoloženju bio je i veseli (sada bivši) ministar prosvjete i kulture Goran Mutabdžija, koji je u nekom snoviđenju dokučio sljedeće – Ekskurzije za male maturante trebalo bi da budu organizovane isključivo na teritoriji Republike Srpske. Iz ekonomskih razloga, veli. Kako je ekonomičnije ići iz Banjaluke za Trebinje, negoli za Jajce, to ni Milorad Dodik nije mogao shvatiti, pa ga je pod kraj godine nagradio šut-kartom iz ministarstva. Inače, ovaj opskurni lik će se još, ni kriv ni dužan, svojim gafovima provlačiti kroz ovogodišnju tužnu storiju.

Februarske Aide

Ko god je nos promolio na februarsko sunce zubato znao je da se u zemlji dešava bunt. Socijalni bunt. Masa nevoljnika iz Tuzle preko Sarajeva, Bihaća, Mostara…počela je da pali i žari. Bukvalno. Palili su šta su stigli, od opštine, Vijećnice sarajevske, do kontejnera i policijskih auta. Neimaština je zaglabala škrbavim ustima i kao ala zaprijetila da uruši mononaconalni partijski blok u BiH.

Međunarodna zajednica je poslovično nespremno dočekala proteste. Podržavala ih je, ali u okviru ustavnih normi. Kao i da nije. Ubrzo je ulogu atrofiranog OHR-a i ostalih ekperata preuzeo domaći priučeni tim nacionalnih spin doktora, objasnio puku ispred malih prijemnika naših velikih TV ekrana, kako je riječ o običnim huliganima, delikventima, koji bi da ruše našu prekrasnu zemlju. Priču su objeručke i objenoške prihvatili mediji u RS, koji su puku republikosrpskom objasnili da je riječ o uroti sa strane i „pokušaju da se destabilizuje Republika Srpska“. Studenti, ta prohibicijska inteligencija Republike Srpske, odrekla se Bosne i Hercegovine, izrazila potpunu „solidarnost“ sa Dodikom i udarila zadnji klin u kovčeg nezadovoljnih. Demonstranti i protesti su strpani u dvorane, hale i plenume, a sami plenumaši, pogubljeni između Kardeljevog samoupravljanja i Sartrove brige za postmodernizam, kao na apaurinima, urušili su i ono malo potencije koja bi pokrenula mase. Briljantno odrađen posao domaćih nacionalnih oligarhija! Dakako, na štetu puka. Ali, hej, zar se narod ikad i pitao.

I dok su studenti tavorili u svojim menzama, pobunila se ona najbjednija struktura (struktura, kako to smiješno zvuči) društva, ratni veterani, i napravili su proteste. Za hljeb, dostojan kraj života, malo njege, pažnje i socijalne zaštite, štono vele Kubanci. Kad, nije nego. Vladajuća oligarhija je odmah napravila još jedan dupli aksl, zamazala oči ionako ćoravom narodu i obznanila kako iza protesta bivših vojnika Republike Srpske stoji, ni manje ni više nego izvjesni  Husein Bilal Bosnić, vehabijski vođa i propovjednik vehabizma iz Bužima. Glasnogovornik i zagovornik ove teze bio je prvi čovjek BORS-a, Pantelija Ćurguz, zvani Panto Suncokret, kasnije nagrađen visokom pozicijom i članskom karticom SNSD-a.

Zavjere, opozicija  i ćevapi

Početak mjeseca marta obilježio je združeni zločinački poduhvat izvjesnog Stefana Karganovića, prevaranta, bjelosvjetskog mešetara, hohštaplera  i lopova, koji je za narodne novce uz jatakovanje „intelektualnih individua“ napravio nevladinu organizaciju, koja se zacjenjuje na višemilionske iznose, a onda o trošku SNSD-a objavio čaušeskuovski pamflet sažet u knjizi „Rušenje Republike Srpske, teorija i tehnologija prevrata“, koju je izdao ni manje ni više nego direktor Narodnog pozorišta RS, odnosno njegova kuća „Besjeda“. Pored drugih budalaština i nebuloza, u knjizi su prozvane pojedine organizacije i mediji, među kojima i portal BUKA, koji šta rade – uništavaju Republiku Srpsku (sic!). Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Igor Radojičić, rekao je da je knjiga najobičnija glupost. Ali Igorova riječ slabo se dalje od usta mu čuje.

Negdje sredinom marta, Aleksandar Vučić je na vanrednim izborima u susjednoj Srbiji, pored alfe i omege, postao i pisac alfabeta i tako objedinio sve titule koje može imati jedan autarh. Sa preko 48% glasova, Aco je zasjeo na tron, na kojem nije bio ni Milošević u svojim najboljim danima sa početka devedesetih. Valjalo je Dodiku (a bogme i ne samo njemu) ići na Vučićevo beogradsko kanabe, kao na kakvu Ćabu. Taman tako, negdje sa kraja mjeseca, Dodik je, valjda od silne sjenke koju je formirala Vučićeva fizionomija u šaci piramide moći, zazvao sebe negdje u Istočnom Sarajevu  glavnim Bajom. Ko biva, da selo ne čuje za propast lokalnog autarha.

Baš negdje oko dana lažova za Prvi april, Predsjednik RS-a „podijelio“ je i 200 vozila MUP-u,  uz obećanje da će ih policija dobiti još toliko. Uz vozila, policajci su dobili i nove kaljače, malo odežde, tek da se zna da je predizborna kampanja počela, pet mjeseci pređe roka. A, da, zaboravih…Vlast je iskeširala oko 79 hiljada maraka naših para da Banjaluka proslavi Dan grada i narodu gladnom iz kazančeta sipala graha i ponekad ćevapa.

Negdje u aprilu, naručen je i prvi TV duel u izbornoj godini između „gospode“ Dodika i Mladena Bosića, prvog čovjeka ujedinjene opozicije RS-a. Jenom riječju, degutantna budalaština u više od dva sata, gdje je Dodik demonstrirao sebe kao autentičnog ruralnog Baju, a Bosić… Pa, Bosić nije demonstrirao ništa. Ako se po jutru dan poznaje, a uvijek se poznavao…

Odmah nakon toga, početkom maja mjeseca, lideri opozicionih partija u Republici Srpskoj, koji čine Savez za promjene, usvojili su i potpisali Deklaraciju o osnovama politike budućeg zajedničkog djelovanja. Da podsjetim, Deklaraciju su potpisali predsjednik SDS-a Mladen Bosić, PDP-a Mladen Ivanić, NDP-a Dragan Čavić, SRS Republike Srpske Milanko Mihajlica, SNS-a Hadži Jovan Mitrović, Tihomir Gligorić iz Srpske alternative, te predstavnici nekoliko nevladinih organizacija, među kojima Nikola Dronjak iz NVO “Slobodna Republika”, kao i član Predsjedništva Boračke organizacije Srpske Željko Lalić.

Ovo sad, sedam mjeseci poslije, djeluje smiješno. Nekih ljudi se i ne treba sjećati. Pametnom čovjeku je i tada bilo smješno, ali, ajde de, nekom Don Kihotu, a svi smo ponekad takvi, učinilo se da ima smisla. Učinilo se.

Neće suza nego na oko – Potop suza 

Da nam nije Federacije, pocrkali bi od žeđi“, veli dobojski policajac Dušanko Kitić. I to se traži. Svijest da čovjeku treba pomoć i da su entitetske linije tek budalaste crte uzaludnog rata. I to je najjača rečenica koju je neko izgovorio, nepatvoreno, a opet svjesno.

Udario nas je najjači povodanj od kada pamtimo. I od kada ne pamtimo. I od kada su nam pričali. Bosna je, uz dobar dio Hrvatske i Srbije, bila bukvalno pod vodom. Digao se narod, ljudi, trčali smo svi. Uvijek sa jednom jedinom mišlju – Ima neko kome je gore od nas. Doboj, Šamac, Maglaj…ne postoje više onako kako smo ih vidjeli do sada. A, svijet je hinjski ćutao. Ko to zna i ko će reklamom da pokrene nešto što se dešava na Balkanistanu? Da nije bilo Novaka Đokovića, Marina Čilića, Edina Džeke, da nije bilo momaka i djevojaka koji su isplivali iz ove naše kaljuže, i potop bi ostao intimna autoprojekcija našeg bola. Potop nam je odnio jedan maj, odnio je na desetine života, na stotine razorenih objekata, na hiljade neuseljivih nastambi, unazadio nepostojeću privredu, ali UJEDINIO LJUDE U ZLU VREMENU.

A, istina, neće suza nego na oko. Istina, ta suza je kao kod Tagore, „suza na licu vremena“, istina, ta suza nam je pokazala i prokužila nas kao ljude, taman kad smo se odljuditi htjeli.

I ta suza je stvarno napravila razliku između čovjeka i humanoida. Napisah tada, a istina je: „Ja sam okružen ljudima koji me iritiraju svojom požrtvovanošću i ljut sam na sebe kad ne mogu ispratiti njihov ritam. I kad umislim da mi je teško, sjetim se licemjerstva “pravovjernih” betera. Neka bude patetično, ali ja nisam dostojan da budem u istoj rečenici sa osobama koje su stigle nahraniti, spasiti, pomoći izvući dijete, pa se vratiti po psa, nisam na istoj stranici sa ljudima koji helikopterom po oluji manevrišu na 5 cm ne bi li izvukli nevoljnika. …“ SVAKA VAM ČAST LJUDI!

Ima neko ludilo u nama koje nas razgali svojom bedastoćom i nakon kataklizme. Dok su se Doboj, Šamac i Maglaj tek pod muljem nazirali, dok je narod počeo sakupljati leševe stoke, zadesi nas, logično, epidemija komaraca. E, sad, u tragedije post festum, zanimljivo bijaše odrediti koji su to federalni, a koji komarci iz Republike Srpske i ko će to da praši. I dok su se administracije puvale, narod se dovijao. Tako nam ta administracija ponekad kao sedativ dođe.

Izvinite, ali ja se moram nasmijati… mislim – je li vi ovdje vidite neku granicu? Pogledajte vi sada – evo RS-a! Ovaj moj plastenik je u RS-u, a kuća mi u Federaciji. Je l’ postoji granica? Ne vidim je ja, hoće li je komarac vidjeti, da ne preleti tamo-vamo. Pa, to je strašno, stvarno! Nema smisla više”, kaže Nela Sinanović. O muci smo se i nasmijali našem “administrativnom aparatu”.

A, da, hvala širokoj ruskoj duši koja je Republici Srpskoj uputila 38 tona pomoći, sve sa kamerama, avionima i dočekom Premijerke u čizmicama bijelim. Još više hvala prostoj krajiškoj duši koja nam je iz Bihaća dostavila, onako “da ne zna lijeva šta ti radi desna” 80 tona pomoći. Ljudstvo se ne mjeri količinom, a ni zemlja površinom.

Memljivo mundijalsko ljeto'14. 

Ljeto je prošlo u visinskim i nizinskim pripremama za predizbornu kampanju. Baja je svaka dva dana prijetio otcjepljenjem, najezdom (o apsurda) 100 miliona Turaka, dok se opozicija pozabavila (a, čime bi drugim nego) tihovanjem.

Ljeto je prošlo u nadrealnom i suludom susretu svatova i kamiona sa tabutima ubijenih u Tomašici. A, sve u centru Prijedora.

A, kad smo kod Prijedora, ima tu jedna nana, Hava Tatarević. Ubiše joj zlotvori ‘92. šest sinova i muža. Za taj užas je od Republike Srpske primala mizernih 150 KM mjesečno. Za Muharema, Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada. To im dođe otprilike dvadeset i kusur maraka po likvidiranom djetetu. A, onda su vlasti RS, odlučile da je to malo premnogo i ukinuše joj i to crkavice. Osta nana Hava bez ičega. Treba li napominjati da konkretni počinioci ovog zločina  NIKADA nisu odgovarali? I kako sada stvari stoje, i neće.

Bili smo mi dio svijeta. Onog najvećeg. Mundijalskog. BiH je u društvu giganata na Marakani, najvećoj, protiv gaučosa najvećih, otvarala svoj hod po istoriji. Izgubiti od njih 2:1 nije bruka. Budalasto je bilo izgubiti od Nigerije, ničim izazvan. Ali to je navijanje, to je sport. Pobjeda za odlazak kući je bila tužnija, no sretnija. Kad smo mogli Iran, mogli smo i Nigeriju, brate. Ali naš sam čovjek. Uvijek ja mogu reći – ko se sve nije plasirao, dobri i jesmo. Ali, ko je ušao u drugi krug, valah, mogli smo tri puta bolje. Nego, nek’ smo bili veliki među velikim. Najvećim! Kapa dole!

Predizborni krmci, pokoja Ceca, Ćana i Baja

Septembar je počeo školski. Predizborni šatori su se razapeli od Novog Grada do Trebinja. Zaboravilo se i na poplave i na nesrećni živalj. Zapravo, ako ćemo iskreno, i nije. Vlada RS-a je štampala u međuvremenu neku vrstu kreditnih kartica na kojima je bilo 5000 nečega. E, sad, za tih 5000 nečega, u tačno određenim prodavnicama, mogli ste uzeti to nešto. Kao onomad, Krajišnik i raja kad su 94’ krenuli dijeliti borcima plate u odrescima „ono za ono, nešto za nešto“. Sa tom razlikom  što je ovdašnja vlast u Republici Srpskoj sjajno iskoristila nafotkavanje sa nevoljnicima kao PR-ing. Drugi im nije ni trebao. Ako tome dodamo katatoničnost opozicije i debakle Bosića i Tadića u srazu sa Dodikom, te Miloradovo obećanje od nekih 76 milona dolara od Rusa, u startu se znalo ko kolo vodi, a ko je mala raja.

Izborni poraz pobjednika

Da, Milorad Dodik je novi/stari predsjednik Republike Srpske. Da, SNSD sa satelitima ima nategnutu većinu. Ali sve ostalo ide u korist štete Dodikove. Izgubili su najviše mandata u posljednjih 12 godina. Mladen Ivanić je ispred nosa odnio projektovano mjesto Željke Cvijanović u redovima Predsjedništva BIH.  Dodikov režim je sklopio ugovore sa Ruskom Federacijom, koja je na rubu ekonomskog kraha…Republika Srpska je izolovanija nego ikada… I tako u nedogled…Ovu Pirovu pobjedu, kao i dosad, to je izvjesno, plaćaće građani RS-a, višim računima za struju, vodu, grijanje, telefon, komunalije…Toliko, otprilike, košta poraz pobjednika.

Papci na posljetku

Evo, kalendar je pritjerao kraju. Republika Srpska je dobila istu Vladu, iste ministre, isto stoji. Sve je isto, samo što baš i nije. Prvo je Željka Cvijanović prozborila, doduše utiho o kupovini ljudi, koji to i nisu. Oni su papci. Jer, čo'ek nije čo'ek ako ga kupiš. Ali to funkcioniše. Papci su na krilima (ha, krilima) svojih kopita oformili vladu koja je nekako bila očekivana. Vladu SNSD-a, SP-a, DNS-a, i ostalih satelitčića. Kako će to da funkcioniše? Hmmm?!

Pa, nemojmo biti na kraj srca. Radilo je i do sad. Red pozajmica, red MMF-a, red trezorskih zapisa, onda moljakanje kod Rusa, pa opet ispočetka. Jel’ ima neko da ospori? Još koja elementarna nepogoda (nedajbože), da se čovjek može vaditi godinu dana na istu, i eto nam projekcije od srećnih 1,2 miliona ljudi u Republici Srpskoj.

A, šta, sad ih je oko milion? Pa, dobro. Bijela kuga i crna pečalba čine svoje.

Hvala ti, dobri čovječe, gdje si projurio kroz sve ovo i srećna ti Nova godina! A, u novoj – samo da nas izuzmu prirodne katastrofe, a sa ovim ljudskim faktorom mi živimo kao bubreg u loju. Nažalost.

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar

Izvor: Buka.com

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: