STAVOVI CENTRALNOG KOMITETA SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE O NACIONALNOM IDENTITETU BOSANSKIH MUSLIMANA, BOŠNJAKA

25 03 2014

Između afirmacije, negacije i konfesionalne artikulacije

feljton-tito


Autor: Iva Lučić

1968. godine studenti Beogradskog univerziteta organizirali su jednotjedni štrajk ističući probleme rastuće nezaposlenosti, gospodarske nejednakosti i dominirajućeg materijalizma unutar političkog vodstva. Pobuna na Kosovu, sa zahtjevom da se ono prizna kao zasebna republika, bio je još jedan znakovit događaj koji je obilježio spomenutu godinu. Slične je naravi bilo i Praško proljeće u Čehoslovačkoj koje je rezultiralo priznanjem tzv. “nacionalnih prava” od strane Komunističke partije.

U jugoslavenskom kontekstu godina 1968. povezuje se s burnim političkim prijelomima. Jedan od njih jest nacionalno priznanje bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka od strane Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

U dinamiku političkih procesa godine 1968. na osnovi uvida u arhivsku građu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, dolazi do uvođenja nacionalne kategorije “bosanski Musliman”.

Na osnovi građe, koja uglavnom reflektira stavove članova republičkih centralnih komiteta Saveza komunista, rad je podijeljen u tri dijela, tj. tri aspekta: afrimacija, negacija i konfesionalna artikulacija.

Prvi moment: Afrimacija nacionalnog identiteta bh. Muslimana

Prvi moment, koji ovdje označuje afirmativni stav Saveza komunista prema političkom statusu nacije bosanskih Muslimana/Bošnjaka, jest 17. i 20. sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SKBiH). Ti se dokumenti tretiraju kao prvi dokumenti deklarativnog karaktera o bh. Muslimanima kao naciji, a u sekundarnoj literaturi službeno ih se priznaje formativnim momentom nacionalnog priznanja bh. Muslimana. Od tada se govori o bh. Muslimanima kao naciji, a u literaturi dolazi i do službenog nacionalnog priznanja bh. Muslimana.

Za Džemala Bijedića, predsjednika Skupštine SR BiH, marksistički ideološki kapital nije pak sačinjavao dovoljno uvjerljivu argumentaciju. Za njega je primarna tema za raspravu bila paternalistička politika susjednih republika Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. U tom smislu “Deklaracija” i “Predlog” nisu, prema njemu, bili toliko odraz negacije nacionalnog statusa bosanskih Muslimana, nego prije svega izravan napad na Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu republiku.

Nakon iskazivanja neosporavajuće jedinstvenosti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, Bijedić je dodao: “Sva tri naroda u Bosni i Hercegovini su nerazdvojno povezana, živjeli su oduvijek skupa, moraju da žive skupa, u revoluciji su se zajednički borili i zajednički iznašli najbolja rješenja”. Time se identitet ne samo Muslimana, nego i Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i njihov međusobni odnos može interpretirati s aspekta međusobne komplementarnosti u okviru republike Bosne i Hercegovine.

Bijedić je, dakle, datirao ravnopravnost sva tri naroda, koja se poistovjećuje također i s ravnopravnošću Republike BiH, narodnom revolucijom koja je na zasjedanju AVNOJ-a osigurala republički status BiH.

Za starog revolucionara Osmana Karabegovića, simbol kohezije u Bosni i Hercegovini predstavljalo je bosanstvo u kojem je on vidio imenitelja povezanosti sva tri naroda. Za Karabegovića je bosanstvo bilo jedan historijski identitet unutar kojeg se sva tri naroda trebaju razlikovati i nacionalno i vjerski. Za Karabegovića bosanstvo je bilo jedan historijski identitet unutar kojeg se sva tri naroda trebaju razlikovati i nacionalno i vjerski.

Za razliku od bosanstva koje je predstavljalo jednu neutralnu kategoriju i garant zajedništva, bošnjaštvo je pak naišlo na energičnu negaciju od strane političkog rukovodstva Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je, da su se na ovu nacionalnu kategoriju osvrnuli samo Muslimani, Bijedić i Humo. Jedan od rijetkih bio je Esad Ćimić koji je u svom izlaganju priznao etničko-kulturološku komponentu bh. Muslimana, upozoravajući pak da: “to što se naknadno probudila uspavana grupna svijest Muslimana, donekle je zasluga pojačanog djelovanja principa nacionalne individualizacije Srba i Hrvata. Zato faktičkim uvažavanjem njihove nacionalne posebnosti, Muslimani su podstaknuti da stvaraju kulturu koja nije izraz otpora protiv pritiska, nego izraz osjećanja slobode samobitnosti i solidarnosti s drugim nacijama”. Ćimićev pristup procesu izgradnje kulturološke autentičnosti među Muslimanima u Bosni i Hercegovini bio je, naime, reakcija na već započete procese kod Srba i Hrvata.

Slijedeći to shvaćanje, Avdo Humo je obrazložio da razlog za višenacionalnu fizionomiju Bosne i Hercegovine leži u historijskom toku oslobađanja naroda od turske vlasti koju je on u tom kontekstu poistovjetio sa eksploatatorom: “Vjerovatno da je u jednoj drugoj situaciji, da je ranije Bosna bila oslobođena od turske carevine, mogao je da začme jedan proces i formiranje bosanske nacije, jer vjerska podjela nije nacionalna osobina”.

Jedini, koji je u Muslimanima već vidio oformljenu naciju i to eksplicitno artikulirao, nije bio niko iz muslimanskog političkog vodstva, nego politolog Joco Marjanović koji je rekao sljedeće:“Naime moja je teza ili moje shvatanje, dopustite ako tako mogu da kažem, da su Muslimani kod nas, u Bosni i Hercegovini, da su oni u procesu konstituisanja, da se konstituišu ne samo to kako mi kažemo sada kao etnička individulnost itd. ili narodi itd. nego kao nacionalna individualnost”. Paradigma, u okviru argumentacije za nacionalnu afirmaciju Muslimana, bilo je uspostavljanje ravnopravnosti triju naroda u BiH.

U Zaključcima o idejno-političkim zadacima komunista Bosne i Hercegovine u daljnjem ostvarivanju ravnopravnosti naroda i narodnosti i razvijanju međurepubličke saradnje na str. 7 stoji: “Praksa je dokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani poseban narod”. Ovom izjavom CK SK BiH i službeno je artikulirao afirmaciju bh. Muslimana kao nacije. Međutim, potrebno je istaknuti da je praksa individualizacije Muslimana unutar bh. političkog vodstva bila uočljiva i prije ove službene artikulacije nacionalnog identiteta kao novog političkog statusa bh. Muslimana.

Drugi moment: Negacija nacionalnog identiteta bh. Muslimana

Samo nekoliko dana nakon proklamacije bh. Muslimana kao nacije, tj. 29. i 30. maja 1968., uslijedila su očitovanja alternativnih stavova glede nacionalne ravnopravnosti, što u ovom radu predstavlja drugi moment – negaciju nacionalnog identiteta bh. Muslimana. Riječ je o 14. sjednici CK, ali ovaj put, SK Srbije na kojoj se raspravljalo o “novoj fazi u politici prema nacionalnom pitanju u kojoj će se i pitanje ravnopravnosti naroda i narodnosti moći postaviti na novi način.“

Dok je u SK BiH rasprava uglavnom vođena umjerenom dinamikom bez bitnog osporavanja novog političkog statusa Muslimana u BiH kao nacije, raspravu unutar nacionalno homogenog političkog vodstva Saveza komunista Srbije određivali su vrlo kontroverzni stavovi prema identitetu Muslimana.

Unutar srpskog političkog vodstva nacionalna diferencijacija i stvaranje nove etničke strukture nije jednoglasno prihvaćena. Napose su dva člana SK Srbije, a to su bili književnik Dobrica Ćosić i povjesničar Jovan Marjanović, ovu inovaciju u etničkoj strukturi locirali u sferi nepoželjnog nacionalizma i šovinizma koji se suprostavlja “slobodnom razvoju jugoslovensko- socijalističkoj svesti i osećanjima pripadnosti jugoslovenskoj socijalističkoj zajednici.” Za Marjanovića su te nove birokratske snage, koje su napustile ideje socijalističkog jugoslavenstva i priznale nacionalni identitet Muslimana, “nasilno sprečavale razvijanje procesa punog zbližavanja i ujedinjavanja naroda ili njihovih delova”.

Razlika u percepciji jednog političkog akta bila je ključna. Dok su članovi SK BiH u afirmaciji Muslimana vidjeli borbu protiv nacionalizma i šovinizma koji su pronalazili u susjednim republikama, za pojedine članove SK Srbije upravo je taj postupak bio nacionalizam i narušavanje jedinstva.

Različiti pogledi odnosili su se i na samu definiciju kategorije “Musliman”. Dok se rasprava na 17. i 20. sjednici odnosila na Muslimane u Bosni u Hercegovini, rasprava u srpskom vodstvu obuhvaćala je sve Muslimane koji žive na području Federacije Jugoslavije: jedan polemički aspekt koji se pogotovo zaoštrio pri raspravama pred popis 1971. kada se trebala definirati kategorija “Musliman u nacionalnom smislu”.

Bitno je konstatovati da je negacija nacionalne autohtonosti bh. Muslimana bila čisto političkog karaktera, te se u njoj dakle vidjelo narušavanje socijalističkog jugoslavenskog zajedništva. Ćosićeva i Marjanovićeva retorika, pored svojih srpskih nacionalističkih elemenata, u biti se istodobno suprotstavljala i konfederalizaciji Jugoslavije koja je proizlazila iz priznanja novih nacionalnih zajednica.

Ovakvim su se stavovima ubrzo u polemici suprotstavili Miloš Minić i Petar Stambolić, osuđujući Ćosića i Marjanovića kao srpske nacionaliste. U svojim protuargumentima Stambolić je istaknuo sudjelovanje bh. Muslimana (Bošnjaka) u NOB-u kao i činjenicu da su dali 45 narodnih heroja, što je dovoljan razlog za promjenu njihovog statusa u novoj strukturi Jugoslavije.

Treći moment: Konfesionalna artikulacija muslimanskog identiteta

Jasniji stav povodom kulturnih značajki Muslimana i potrebe za njihovom jačom artikulacijom naveden je u jednom anonimnom dokumentu koji tvori treći moment u artikulaciji kolektivnog identiteta Muslimana, ovaj put kao konfesionalnog. Taj do sada nepoznati dokument, u formi anonimnog pisma, nosi naslov “Kako Muslimani SFRJ gledaju na međunacionalne odnose. Drugu Titu i CK SKJ“, a koji su napisali Muslimani, članovi Saveza komunista. Dokument datira iz 1968, a poslan je iz Zagreba.

Naime, prema logici naracije ovog dokumenta, primarno obilježje kategorije “Musliman” je konfesionalno umjesto nacionalnog čiji se radijus reprezentativnosti proširuje na cijelu Federaciju a ne samo na SR BiH. To se ističe i u samom pismu, uz napomenu da je napisano u ime Muslimana, Turaka i Šiptara, dakle grupe čiji je zajednički imenitelj konfesija. Glavni tenor teksta je ugroženost Muslimana od tzv. pravoslavnog hegemonizma.

Nepravda se ovdje nije objašnjavala marksističkom ideologijom kao rezultat ekonomske nerazvijenosti Bosne i Hercegovine, nego se na nju gledalo kao oblik kulturološkog ugnjetavanja unutar kojeg bi se zataškavale historijske činjenice o Muslimanima kao žrtvama:

“O tome ko je srušio Sarajevsku Baščaršiju, muslimanska groblja, džamije i niz drugih spomenika islamske kulture nigdje ni riječi niti u štampi niti na partijskim sastancima. […] Zašto su u Sarajevu iz Muzeja Revolucije uklonjena sva dokumenta koja govore o četničkim zvjerstvima nad muslimanskim stanovništvom”?

Za razliku od službenih dokumenata CK ovdje se navodi potreba za jasnom artikulacijom kulturne specifičnosti Muslimana u BiH, koja se identificira manje u revolucionarnoj aktivnosti nego u mnogo dubljoj prošlosti srednjovjekovnog bogumilstva koje je već tada bilo garant autohtonosti BiH između nasrtaja Rimskog i Bizantskog carstva:

“Jedan poseban oblik ugnjetavanja Muslimana u BiH jeste i to što se na sve moguće načine pokušava spriječiti i onemogućiti naučno objašnjavanje historije BiH, a posebno onih historijskih okolnosti pod kojima su današnji Muslimani prešli na islam. Muslimanima u BiH savršeno je jasno kako i pod kakvim historijskim uslovima je došlo do islamizacije BiH, a jasno im je i to zašto se ne želi iznijeti stvarna istina o ovom historijskom događaju. BiH je uvijek bila “jabuka razdora” između velikosrpskog hegemonizma i hrvatskog nacionalizma, jer su i jedni i drugi polagali ‘zamišljeno historijsko pravo’ na tu teritoriju. Ovaj se problem povlači od vremena razkola između istočne i zapadne crkve, isti je imao najteže reperkusije na teritoriji BiH, gdje su se najžešće sudarali interesi istočne i zapadne crkve. U tome svjetlu treba pozmatrati i pojavu manihejaca (bogomila) u BiH, koji su zbog svojih religioznih stavova bili veoma opasni i za istočnu i za zapadnu crkvu, naročito na teritoriji BiH. […] Ali prelaz manihejaca na islama je problem koji bi članovi CK SKJ morali da poznaju ako žele da prema BiH vode jednu zaista poštenu politiku. Nama, Muslimanima taj problem je poznat. Razumijeti pojavu manihejaca u BiH, kao i uzroke njihovog prelaska na islam, znači razumjeti današnju političku situaciju u BiH, tj. razumijeti zašto srpski i hrvatski nacionalizam, koji su snažno opterećeni religioznom sviješću, polažunekakvo pravo na BiH, čak i u današnjim uslovima. Velika većina komunista ne poznaju ovaj problem, niti žele da ga znaju”.

Prema ovakvom gledanju, nepoželjna bosanska i muslimanska realnost aspiracija od strane srpskog i hrvatskog nacionalizma jest produžetak jedne duge linerne historijske tradicije aspiracija. Logikom naracije kontinuiteta, danas su upravo kao nasljednici bogumila Muslimani garant jedinstva SR BiH čija pozicija se predstavlja kao jabuka razdora između SR Hrvatske i SR Srbije. Autori pisma time nude jednu alternativnu naraciju za identitet Muslimana u kojoj bi se ovoj zajednici priznale kulturološke karakteristike kao jezik, nacionalna historija, književnost etc, dakle sve ono što se u službenom političkom diskursu nije iscrpno diskutiralo niti institucionalno podržavalo. Vezano za aspekt historije u pismu se traži nova historijska konceptualizacija kao simbolički kapital muslimanske zajednice unutar koje bi se otomanski period re-evaluirao idealizirajućim diskursom.

Ovdje je bitno prisjetiti se da je Avdo Humo na 17. sjednici eksplicitno referirao na Otomansko carstvo kao na stranog eksploatatora u Bosni i Hercegovini. Međutim, autori pisma glede osmanskog perioda tvrde sljedeće:

 “Kada je u pitanju turska okupacija u BiH onda se stvari gledaju samo crnobijelo. Tačno onako kako je to oduvijek gledala istočna i rimska crkva. Sva historijska dokumenta, koja o turskoj okupaciji drugačije govore, potpuno se ignoriraju”.

Ovakvom konstrukcijom kolektivnog muslimanskog identiteta, koji je naglašavao federalni opseg reprezentativnosti Muslimana, zahtijevala se kompletna administrativna i politička rekonstrukcija Federacije. Političko rješenje navedenog ugnjetavanja bilo bi administrativno pripajanje Sandžaka Bosni i Hercegovini, da Sarajevo postane glavni grad Federacije Jugoslavije kao i neovisnost autonomnih provincija Kosova i Vojvodine. Translokacija političkog centra iz Beograda u multietničko Sarajevo je, prema autorima, obećavala ne samo slom srpske hegemonije nego i vojno-strateško poboljšanje Federacije u slučaju napada na Jugoslaviju. Realizacijom tih zahtjeva autori su se nadali ravnopravnijoj poziciji svih Muslimana vjernika unutar Jugoslavije u kojoj bi se i njima pridavalo dovoljno prostora ne samo za političku nego i kulturnu.

Za kraj treba navesti da je Centralni komitet nakon ovog pisma tajno odlučio da se ispita rasprostranjenost ovog dokumenta u javnim diskusijama. U slučaju njegove veće raširenosti trebao se angažirati jedan od poznatih muslimanskih članova Komiteta koji bi napisao degradirajući i negirajući članak o tom pismu. Međutim, nikada se ništa nije objavilo na temu tog pisma.

Prikazani ambivalentni aspekti nacije nisu karakteristični samo za nacionalni identitet Muslimana/Bošnjaka već su imanentni svakom nacionalnom identitetu.

 

Izbor teksta, obrada:
Hamdo Čamo

Advertisements

Akcije

Informacije

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: