Romanizacija Panonije s posebnim osvrtom na područje Međimurja i municipij Halikan

11 01 2013


Keramičke peći

Provincija Panonija uspostavljena je formalno 9. godine poslije Krista nakon Oktavijanovih i Tiberijevih vojnih kampanja u drugoj polovici 1. stoljeća prije Krista te velikog panonsko-dalmatinskog ustanka (6-9. godine poslije Krista). Ovim se radom želi determinirat i sistematizirati prirodna, strateška, gospodarska i etničko-naseobinska slika prostora između rijeka Mure i Drave, konkretnije današnje hrvatske pokrajine Međimurja, u širem kontekstu Panonije, u neposrednom predrimskom razdoblju te domet i razina romanizacije tih prostora nakon osvajanja. Rad je koncipiran tako da se nakon kraćeg povijesnog pregleda razvoja Panonije pokuša stvoriti slika života u međurječju Mure i Drave. Kao primjer rimske romanizacije i urbanizacije poslužit će municipij Halikan kao najvažniji antički lokalitet Međimurja.

 

1. Etnička i geografska slika Panonije prije romanizacije (prema rimskim povijesnim vrelima)

Iliri, Kelti i Panonci su tri glavna etniciteta koja su u prapovijesno doba tijekom I. tisućljeća prije Krista nastanjivali naše krajeve. Time pojednostavljeno prikazujemo iznimno heterogenu pozornicu kasnobrončanog i željeznodobnog razdoblja. Pojmovi Iliri i Panonci, u manjoj mjeri Kelti ne predstavljaju jedinstvene narode nego skupine naroda ili plemena koja su naknadno obuhvaćena zajedničkim imenom. Ti nazivi imaju veće značenje današnjim nego ondašnjim skupinama jer im etničko opredjeljenje, svijest o zajedništvu s drugim sličnim zajednicama nije bila toliko svojstvena. Kada govorimo o etnogenezi naroda na hrvatskom području mislimo na onoliko etnogeneza koliko je bilo naroda, plemena, plemenskih zajednica (MATIJAŠIĆ 2009: 43). U ovome radu naglasak će biti isključivo na Panoncima i Keltima kao skupinama koje naseljavaju kasniju rimsku provinciju Panoniju.

Prema migracijskoj teoriji etnogeneze krajem brončanog doba, na širokom prostoru jugoistočne Europe, dolazi do velikih migracija stanovništva. [1. Pregled literature o teorijama ilirske i panonske etnogeneze vidi kod: MARKOVIĆ 2004: 27-29; MATIJAŠIĆ 2009: 48-50.; STIPČEVIĆ 1991: 16-19.] Na ovo područje doseljavaju se predstavnici indoeuropske populacije od kojih će se tijekom vremena razviti panonska i keltska plemena. Prevladavajuća migracijska teza oslanja se na željeznodobnu „kulturu žarnih polja“ kao materijalnom nositelju kasnijih panonskih plemena. Druga teorija zastupa mišljenje da su se ilirska i panonska plemena razvila iz autohtonih brončanodobnih kultura uz miješanje vanjskih utjecaja koji su raznoliko djelovali na pojedine dijelove na našem području (MATIJAŠIĆ 2009: 44). Prema toj teoriji rekonstrukciju etnogeneze kasnijih Panonaca možemo podijeliti u 4 faze [2. Prema fazama ilirske etnogeneze koja se može primijeniti i na panonske zajednice: MATIJAŠIĆ  2009: 43-45.]: prva faza: predpanonske grupe (eneolitičke starosjedilačke zajednice s indoeuropskim utjecajima); druga faza: protopanonske grupe (etnički kontinuitet u rano i srednje brončano doba); treća faza: prapanonsko doba (na starosjedioce utječe burni zadnji indoeuropski val migracije u kasno brončano doba; nastala je podloga iz koje će se razviti pravo panonsko doba); četvrta faza: panonska plemena koja se  spominju u antičkim vrelima.

Keltski etnicitet doseljava se u 4. i 3. stoljeću prije Krista tvoreći dvije veće zajednice, Tauriske na području današnje Slovenije i sjeverne Hrvatske te Skordiske u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Te dvije skupine prostorno su odvojene panonskim plemenima kod kojih se osjeća slabiji ili jači keltski utjecaj. Keltske su zajednice u antičkim vrelima dobro poznate, osobito Taurisci čija se materijalna kultura manifestira unutar željeznodobne provenijencije. [3. Na području Međimurja arheološke tragove čitamo u nekropolama u okolici Goričana i Dvorišća te srodnim naseobinskim lokalitetima u Goričanu; Usp. PUZAK 2003: 9.; VIDOVIĆ 1979: 35; VIDOVIĆ 1985a, 1985b; 1989: 6.; VINSKI GASPARINI 1973: 183, 217; MAJNARIĆ PANDŽIĆ 1998: 231-250.] Iako su Kelti arheološki lako čitljivi, nije jasno koje im druge panonske zajednice valja pribrojiti i u kojoj mjeri, odnosno odrediti jesu li keltskog podrijetla ili samo jakog keltskog utjecaja.

Najstarija pisana vrela za poznavanje etničke situacije na našim prostorima potječu iz grčke historiografije (Hekatej iz Mileta, Herodot, Teopomp, Pseudo-Skilak), a kasnije su informacije sve brojnije u rimskodobnim vrelima. [4. Povijesna rimska vrela koja se navode u ovome radu, u izvorniku-na grčkom ili latinskom, te u prijevodu na hrvatski jezik, preuzeta su iz DOMIĆ KUNIĆ 2006, Dodatak: 119-144, BUZOV 2005: 125-139, GRAČANIN 2005: 287-294, ŠAŠEL KOS 2005: 433-438 pa se neće u cijelosti navoditi, već će se primijeniti standardizirana oznaka dotičnog teksta ili kratki citat.] Proces romanizacije nije bio jednoličan i trenutan. U Panoniji je bio intenzivniji naspram Dalmacije, ali stotinjak godina kasniji. Završen je više-manje u 3. stoljeću poslije Krista kada su izbrisani gotovo svi najvažniji tragovi identiteta autohtonih zajednica (MATIJAŠIĆ  2009: 46).

Imena Panonija i Panonci spominju brojni antički pisci. O etimologiji imena postoji više teza. Mađarski arheolozi navode da ono potječe od Pana, grčkog božanstva njiva i šuma, no vjerojatnija je filološka hipoteza koja izvor riječi traži u praindoeuropskom korijenu –pan koji se koristio za tvorbu riječi „mulj“, „močvara“, glib“ (MARKOVIĆ 2004: 64).

Antička vrela se u opisima Panonije slažu s njezinim etimološkim podrijetlom. O Panoniji se govorilo kao o gorovitoj i hladnoj zemlji u kojoj ne uspijeva vinova loza (Strabon, 7.5,10; Dion Kasije, 49.38,2-4), a zimi se lede rijeke (Plinije Mlađi, 12.4; Herodijan, 2.9,11). Mnoga vrela spominju ju kao izrazito šumovitu (Plinije Stariji, NH 3.25,147; Herodijan; 8.1,1; Apijan, 4.22) i močvarnu zemlju (Dion Kasije, 55.32,3, Aurelije Viktor, 41.5, Enodije, 7.206, Zosim 2.18,2).

„Peonci su velik narod na Dunavu. Pružaju se od Japoda do Dardanaca. Grci ih nazivaju Peoncima, a Rimljani Panoncima. Rimljani ih smatraju dijelom Ilirije“ (Apijan, 3.14).

Prostor međurječja triju velikih panonskih rijeka, Drave, Save i Dunava bio je naseljen panonskim zajednicama, to je prostor koji su Rimljani prvotno nazvali Pannonia proprie dicta. Antička povijesna vrela se u velikoj mjeri slažu oko rasporeda i razgraničenja panonskih zajednica. Prve opširnije vijesti o Panoniji i njezinim stanovnicima Rimljanima u republikansko doba donosi Strabon u svojoj Geografiji. Strabon Panonce smješta u ilirske zemlje, ali ih izdvaja kao posebnu grupu te ih omeđuje prema sjeveru i istoku Dunavom, dok se prema jugu prostiru i preko Save (Strabon, 7.5,2-3,10). Nabraja panonska plemena: Breuci, Andizetes, Ditiones, Pirustae, Mezaei i Desitiates (Strabon, 7.5,3). Breuke možemo smjestiti u istočnu Slavoniju, Andizete na područje Podravine do utoka Drave u Dunav, a Ditione, Mezeje, Piruste i Dezidijate u sjevernu i središnju Bosnu. Plinije Stariji opširno piše o etničkim zajednicama u svom djelu Naturalis historiae. U često citiranom odlomku koji započinje riječima: „Inde gladifera Pannoniae…“(Slijede žironosni krajevi Panonije….) iznosi niz plemena: „(147)… Draus per Serretes, Serapillos, Iasos, Andizetes, Saus per Colapianos Breucosque. (148) Populorum haec capita; praeterea Arviates, Azali, Amantini, Belgites, Catari, Cornacates, Eravisci, Hercuniates, Latovici, Oseriates, Varciani, mons Claudius, cuius in fronte Scordisci, un tergo Taurisci.“(Plinije St., 3.25,147-148). [5. (147)…Drava teče kroz zemlju Serećana, Serapilaca, Jasa i Andizeta, Sava kroz zemlju Kolapijana i Breuka. (148) To su glavna plemena. Osim njih, tu su Arvijati, Azali, Amantini, Belgiti, Katari, Kornakati, Eravisci, Herkunijati, Latovici, Oserijati, Varcijani, planina Klaudij kojoj su sprijeda Skordisci a straga Taurisci. DOMIĆ KUNIĆ 2006: 135-136.]Plinije geografski određuje zapad i sjeverozapad Panonije uglavnom područjem Kelta, a istok i jugoistok Panonije područjem Ilira, odnosno Panonaca. Prema suvremenim istraživanjima, uz tok rijeke Drave možemo locirati Serete, Serapile, nizvodno od njih Jase (nastanjuju prostor koji na jugu graniči Savom), Kolapijane duž desne obale rijeke Kupe, zatim Oserijate u Posavini, oko ušća Vrbasa u Savu, Varcijane uz tok Save od Siska do Gradiške, Latobike u Sloveniji (uz granicu s Hrvatskom), a ostala navedena plemena (Arvijati, Azeti, Eravisci i Herkunijati) živjela su sjevernije, u mađarskom dijelu Panonije. Od keltskih plemenskih zajednica Taurisci su naseljavali područje sjeverne i zapadne Slovenije te sjeverozapadne Hrvatske, a Skordisci krajnji jugoistok Panonije (karta 1). Početna Pannonia proprie dicta između Drave i Save će nakon završetka rimskih osvajanja u 1. stoljeću poslije Krista proširiti svoje granice na zapadni dio Panonske nizine, na sjever i istok do Dunava te na jug do bosanske Posavine i u tome opsegu činiti rimsku provinciju Panoniju. U širem smislu, Ilirik su konstituirale i dvije susjedne provincije, pokorene i organizirane u doba Augusta i Tiberija: Norik (Noricum), koji je obuhvaćao glavninu zemljišta današnje Austrije i manje dijelove Slovenije i Njemačke južno od Dunava i Meziju (Moesia) na istoku, čiji zapadni ili “gornji” dio odgovara uglavnom današnjoj Srbiji. Takav će se osnovni raspored rimskih provincija na tom prostoru između Dunava i Jadrana održati kroz čitavu antiku, o čemu svjedoči još i Jordanova Gotska povijest u kojoj autor, pišući sredinom 6. stoljeća, kaže da Panonija, “koja se stere nadaleko u ravnici, s istoka ima Gornju Meziju, s juga Dalmaciju, sa zapada Norik, sa sjevera Dunav“. [6. …accipientesque Pannoniam, quae in longo porrecta planitiae habet ab oriente Moesiam superiorem, a meridie Dalmatiam, ab occasu Noricum, a septentrione Danubium; ANDRIĆ 2002: 120.]

Sliku stanovništva koju u svojim djelima iznose rimski historiografi prvih stoljeća stvorit će prototip Panonaca: „Panonci žive blizu Dalmacije, duž same obale Istera, od Norika do europske Mizije, i od svih ljudi vode krajnje bijedan život. Jer nemaju sreće što se tiče tla niti podneblja, ne uzgajaju masline i ne prave vino osim u malim količinama, a i to nevaljane kakvoće, jer je zima vrlo oštra i zauzima veći dio godine, nego piju, kao i jedu, ječam i proso. Zbog svega toga se smatraju najhrabrijim od svih za koje mi znamo jer su srčani i krvožedni, kao ljudi koji ne posjeduju ništa što čini častan život vrijednim“ (Dion Kasije, 49.38,2-4).

Sličan opis sa svojeg visokog rimskog standarda donosi i Herodijan (Herodijan, 2.9,11) kada kaže da su „stanovnici vrlo jaki i visoki ljudi, u ratovanju vrlo vješti i žestoki, ali troma duha jer ne baš lako shvaćaju ako što lukavo ili podmuklo učiniš ili kažeš“. Prema Apijanu stanovnici ne žive u gradovima, nego raštrkani diljem zemlje, u selima u rodovskim zajednicama, nemaju zajedničkog političkog niti vojnog vodstva (Apijan, 4.22). Naseobinska slika Panonije pokazuje nam mnoštvo seoskih naselja gradinskog tipa na brežuljcima i povišenim riječnim terasama, s ponekom sojeničarskom varijantom. Samo nekoliko naselja možemo uvrstiti u kategoriju grada koja nastaju na važnim križištima ili prijelazima preko rijeka kao glavna trgovačka, prometna i strateška uporišta: Petovij i Mursa na Dravi, Emona, Nauport, Segestika i Sirmij na Savi. Zbog nedostatka pisanih povijesnih izvora nema mnogo podataka o jeziku panonskih plemena. Pretpostavka je da su različita panonska plemena govorila dijalektima jednoga jezika kojim su se gornji društveni slojevi koristili barem do potpune romanizacije, a kod većine Panonaca možda se očuvao i do kraja antike. U ruralnim sredinama panonski se jezik zadržao u obitelji i socijalnoj komunikaciji, kao i autohtoni oblici socijalne i teritorijalne organizacije, civitates (RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1967: 139-141). Panonci su upoznali pismo tek nakon rimskih osvajanja kada su preuzeli korištenje latinskog jezika. Urbana središta su izvor širenja latinskog kao jezik administracije, trgovine i javnih institucija. Sraz s panonskim jezikom najbolje je vidljiv u pojavi vulgarnog latinskog na epigrafskim spomenicima. Velej Paterkul (2.110,5-6) za Tiberijeva rata krajem 1.stoljeća prije Krista navodi: „Sada su svi Panonci posjedovali ne samo znanje o rimskoj stegi nego i o rimskom jeziku, a mnogi su u stanovitoj mjeri znali i pisati i među njima nije bila nepoznata ni vještina u rukovanju oružja.“

Karta 1. Raspored panonskih i keltskih plemena uz Dravu, Savu i Dunav (BUZOV 2005: 127)

 Literatura:

  • ANDRIĆ 2002                    Andrić, S., Južna Panonija u doba velike seobe naroda, Scrinia slavonica 2, 117.-167., 2002.
  • BOATWRIGHT 2000         Boatwright, M.T., Hadrian and the cities of the Roman empire, Princeton Univercity Press  2000.
  • BRUKNER 1981                 Brukner, O., Rimska keramika u jugoslavenskom delu provincije Donje Panonije, Beograd 1981.
  • BUZOV 2003                      Buzov, M., The romanization and urbanization of the roman province of Pannonia in light of the autochthonous and immigrant populations, u: Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević, Radovi s Međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije (Zagreb, 6.-8.XI.2003), Zagreb
  • DOMIĆ KUNIĆ 2006         Domić Kunić, A., Bellum pannonicum (12.-11.pr.Kr.), posljednja  faza osvajanja južne Panonije, VAMZ, 3.s., XXXIX 59-164,  Zagreb 2006.
  • DOMIĆ KUNIĆ 2004         Domić Kunić, A., Literarni izvori za iliričke provincije (Dalmaciju  i osobito Panoniju) u Naturalis Historia Plinija Starijeg, VAMZ, 3.s., XXXVII 119-171, Zagreb 2004.
  • FULIR 1969                        Fulir, M., Topografska istraživanja rimskih cesta na  varaždinskom i međimurskom području (1960-1967), Rasprave SAZU 6, Ljubljana 1969, str. 365-429.
  • GABLER 1974                   Gabler, D., Romische Forschungen in Zalalovu (1973), AAH XXVII, Budapest 1974, str. 163-203.
  • RAČANIN 2003               Gračanin, H., Illyricum of the 2nd and 3rd centuries AD in the  works of latin and greek historians, u: Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević, Radovi sMeđunarodnog skupa o problemima antičke arheologije (Zagreb, 6.-8.XI.2003), Zagreb
  • REGL 1997                      Gregl, Z., Rimske nekropole sjeverne Hrvatske, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb 1997.
  • ITINERARIUM ANTONINI Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, Berolini 1848.
  • KOS – ŠAŠEL KOS 1995  Kos P. – Šašel Kos. M., Map 20, Pannonia-Dalmatia, 1995.
  • MAJNARIĆ PANDŽIĆ 1998 Majnarić Pandžić, N., Brončano i željezno doba, u: Dimitrijević, S.-Težak-Gregl,T.-Majnarić-Pandžić, N., Prapovijest, Naprijed, Zagreb 1998.
  • MAKJANIĆ 1995              Makjanić, R., Siscia, Pannonia Superior, BAR S621, Oxford 1995, str. 43-83.
  • MARKOVIĆ 2004             Marković, M., Antička naselja i grčko-rimska zemljopisna imena  na tlu današnje Hrvatske, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004
  • MATIJAŠIĆ 2009              Matijašić, R., Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara  Dioklecijana, Leykam international, d.o.o., Zagreb 2009.
  • MAYER 1935                    Mayer, A., Iasi, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N.S. XVI, Zagreb 1935, str. 70-72.
  • MIKL-CURK 1976            Mikl-Curk, I., Poetovio I, Ljubljana 1976.
  • MOCSY 1959                    Mocsy, A., Die Bevolkerung von Pannonien bis zu den Markomannen Kriegen, Budapest 1959.
  • MOCSY 1962                    Mocsy, A., Pannonia, RE, Supplementband, 9/1962, 516-776.
  • NOVINŠČAK 2006          Novinščak, P., Sv. Martin na Muri, u: skupina autora (ur. A. Durman), Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2006, 262-263.
  • PUZAK 2003                     Puzak, I., Međimurje u prapovijesti, antičkom i srednjovjekovnom razdoblju, u: Skupina autora, Pregled povijesti Međimurja, Povijesno društvo Međimurske županije, Čakovec 2003, 17-45.
  • RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1967 Rendić-Miočević, D., Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzorom na kultove i onomastiku, Simpozium o Ilirima u antičko  doba V, Sarajevo 1967.
  • SANADER 2003                Sanader, M., Rimske legije i njihovi logori u hrvatskom dijelu panonskog limesa, Opvsc. archaeol. 27, 463-468, Zagreb 2003.
  • SOPRONI 1979                  Soproni, S., Municipium Halicanum, Folia Archaeologica XXX, Budapest 1979, str. 92-93.
  • ŠAŠEL KOS 2003              Šašel Kos, M., The Pannonians in Appian´s Illyrike, u: Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević, Radovi s Međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije (Zagreb, 6.-8.XI.2003), Zagreb
  • STIPČEVIĆ 1991               Stipčević, A., Iliri, Školska knjiga, Zagreb 1991.
  • TOMIČIĆ 1979                  Tomičić, Ž., Zaštitna arheološka istraživanja u Martinu na Muri, Muzejski vjesnik 2,  Koprivnica 1979, str. 40-43.
  • TOMIČIĆ 1982a                Tomičić, Ž., Arheološka istraživanja antičke nekropole kod sela Trnovčaka u Međimurju, Muzejski vjesnik 5, Varaždin 1982.
  • TOMIČIĆ 1982b                Tomičić, Ž., Rezultati arheoloških terenskih rekognorisciranja u Međimurju u 1981. godini  (antika i srednji vijek), Muzejski vjesnik 5, Varaždin 1982, str. 48-54.
  • TOMIČIĆ 1982c                Tomičić, Ž., Novosti u antičkoj zbirci arheološkog odjela Muzeja Međimurja-Čakovec, Muzejski vjesnik 5, Varaždin 1982, 89-90.
  • TOMIČIĆ 1982d               Tomičić, Ž., Brončana statueta Herkula iz okolice Goričana u Međimurju, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 15, Zagreb 1982, str.15-24.
  • TOMIČIĆ 1985a                Tomičić, Ž., Sumarni osvrt na rezultate arheoloških istraživanja prostora Međimurja u razdoblju od 1972. do 1982. godine(II), Muzejski vjesnik 8, Koprivnica 1985, str. 26-35.
  • TOMIČIĆ 1985b               Tomičić, Ž., Rezultati arheoloških istraživanja u Međimurju 1974-1985. Katalog izložbe, Čakovec 1985.
  • TOMIČIĆ 1986a               Tomičić, Ž., Arheološka slika antike u  Međimurju, Međimurje- časopis za društvena pitanja i kulturu br.9, Čakovec 1986,183-218.
  • TOMIČIĆ 1986b                Tomičić, Ž., 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Koprivnica 1986.
  • VIDOVIĆ 1979                Vidović, J.,  Arheološka istraživanja u Međimurju 1978. godine, Muzejski vjesnik 2, Koprivnica, 35-37.
  • VIDOVIĆ 1985a                Vidović, J., Rezultati arheoloških istraživanja u Međimurju (1974-1985), Katalog Dvorišće (kod Turčišća), Čakovec 1985.
  • VIDOVIĆ 1985b                Vidović, J., Goričan, 1984. (preliminarni izvještaj), Muzejski vjesnik 8, Koprivnica 1985, str. 53-54.
  • VIDOVIĆ 1986                   Vidović, J., Lapidarij, katalog izložbe, Muzej Međimurja Čakovec, Čakovec 1986.
  • VIDOVIĆ 1988-1989         Vidović, J.,  Brončano doba u Međimurju, Arheološki vestnik 39- 40, Ljubljana 1988-1989, str. 453-459.
  • VIDOVIĆ 1989                   Vidović, J., Arheološki odjel Muzeja Međimurja, vodič, Čakovec 1989.
  • VIDOVIĆ 2003                   Vidović, J., Arheološki nalazi i nalazišta antiknog doba u Međimurju, katalog, Čakovec 2003
  • VINSKI-GASPARINI 1973 Vinski-Gasparini, K., Kultura polja sa žarama u sjevernoj  Hrvatskoj, Monografije Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar 1973.

    Izvor: povijest.hr,
    11/01/2013

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: