Jevrem Brković: Pismo Crnogorcima koji misle da su Srbi

11 08 2012

montenegro-flag

LJUBEZNA MOJA BRAĆO (mada ste mi već nekoliko puta o glavi radili, što je takođe dokaz da smo braća, a jednom ste mi i po kuršumima bratske pozdrave slali), obraćam vam se da vas podśetim kako ne bi zaboravili ni prilikom ovog, valjda potonjeg, vašeg nasrtaja na Crnu Goru da nasrćete na Majku, na svoje crnogorsko-zetsko-dukljanske korijene, o kojima mnogi od vas ne znaju ništa, ne znaju ni koliko onaj gavran o pogibijama kada u pjesmi crne glase nosi, a oni što nešto o crnogorskoj milenijumskoj drami i znaju, namjerno to prešućuju i od samih sebe kriju ne bi li se onima pravim Srbima u Srbiji “čistijim i pravijim” Srbima prikazali: tuđinac i konvertit, vazda i u svim varijantama i prilikama konvertitskim, ima neodoljivu potrebu i pohlepu da bude u svemu čistiji i srpstvu odaniji od onih koji svoju odanost, onome što su, ne moraju dokazivati!

LJUBEZNA MOJA BRAĆO CRNOGORCI, koji uobraziste da ste Srbi, a uobraziste, kako onaj stari crnogorski senator na Cetinju svome Knjazu reče, samo zbog toga “što su bogatiji i što ih više ima”. Nije ta vaša uobrazilja nikakav dokaz da ste Srbi, a pogotovo nije dokaz da nijeste Crnogorci, ako jesmo ljudi! Ta vaša neistorijska uobrazilja, mitomansko pjanstvo tuđim mitovima, pogotovo onim o Kosovskom boju i porazu, đe nijedan Zečanin, to jest Crnogorac, nije učestvovao, podmetnuto vam je da bi se bolje, po logici svoje epske konstante, nalijepili na mit o srpskom veljedrzavlju, čija je jedina kost u grlu vazda bila, i ostala, Crna Gora: i Nemanjićima, i Dušanu Silnom, i Karađorđevićima (čije je porijeklo albansko, po naučnim izvorima SANU), i Obrenovićima, i Iliji Garašaninu, a tek Petru Karađorđeviću i sinu mu Aleksandru; Nikoli Pašiću, Draži Mihailoviću, Moljeviću, Aleksandru Rankoviću (kojemu je jedan soj Crnogoraca bio fanatično odan), Miloševiću (a tek njemu), Šešelju, Vuku Draškoviću – i onom podlijem od Baje Pašića, a prljavijem od Miloševića – Vojislavu Koštunici (čija ljubav samo prema mačkama nije sporna), koji kosovski velikosrpski san i otrježnjenje zamijeni paklenim snom o Crnoj Gori, ne bi li Srbiju izveo na More! Na tu vazdakadanju beogradsku žudnju, osmerački ustihovanu: Nema više Crne Gore, Srbija je izašla na more! – mladi Crnogorci, uz to i Lovćenski stražari – još 1990. godine gromko odgovoriše: Nikad neće Crna Gora bit obala srpskog mora! Naravno, Srbi su nam, kao i ostali sa kontinenta, bez slane vode i morskih pejsaža, pogotovo zalazaka sunca, vazda dobrodošli, ali bez nacio- euforičnosti: Ovo je Srbija! – bez Topole i Ravne Gore troprsto ustihovanih, bez ratnih pokliča o Srbiji koja je triput ratovala “i opet će ako bude sreće”!

LJUBEZNA MOJA BRAĆO CRNOGORCI, a umišljeni Srbi, na što vam se autentični Srbi smiju, a počesto vas i preziru, kada vas više ne mogu upotrebljavati protiv Crne Gore: u toj nacionalističkoj velikosrpskoj četničkoj pomami, uveliko učestvujete i vi, braćo moja srpstvom manito ostrašćeni Crnogorci; sve to radite bez ijednog povijesnog i razumnog razloga. Vi, braćo moja, što Majku svoju za sisu ugrizoste više no jednom, kao što to ono davno uradi sin Ivana Crnojevića, nesrećni Staniša, prozvan Skenderbeg Crnojević. Njegoš ga ukori i kaza Staniši da majci “progrize sisu u posanje”, da “rajsko piće prosu u prsima”. Vas, nesrećna braćo moja, niko neće tom strašnom kletvom prokleti, ali će vas savremena crnogorska istorija prezreti i vašem crnogorskom potomstvu prikazati da ste maćehu više od majke voljeli – “a majka vaša zemlja vam je ova”, kako kaza stari grudobolni pjesnik, šetajući mostarskim proljećnjim, ljetnjim i jesenjim sutonima pored Neretve i Radobolje.

LJUBEZNA BRAĆO MOJA što na Crnu Goru pljunuste, što sve svoje svetinje srpstvu pripisaste, kao da Srbi nemaju svojih svetinja i svetaca; što umisliste da ste vi, a ne srpski Srbi, so soli srpske, da za Srbiju i srpstvo nije grijeh i ruke okrvaviti, ugaziti u krv do koljena, biti koljač i palikuća, silovatelj i umom neshvatljivi mučitelj na bojištima đe ste se trudili da ispred Srba iskoračite, kako biste i prolivanjem ljudske krvi svoje srpstvo dokazali! Takvi su bili i u krvavo zločinstvo ogrezli samo oni što vas i tada, a evo i danas, ćeraju da pjevate, kličete, urlate i klikujete: “Evo ide Ture poljem, a ja za njim da ga koljem!” Ture u vašim koljačnicama (pjevanijama) često zamjenjujete Hrvatom, a odnedavno i Dukljaninom, na što vas uputiše takve neznalice i politički strvoderi kakvi su neki vaši stranački prvaci!

LJUBEZNA BRAĆO MOJA, je li moguće da se potomci – sinovi, unuci i praunuci, časnih crnogorskih ratnika, komandijera, brigadijera, divizijara, sudija, plemenskih kapetana i veljesudija, časnih Bjelasa (što brzo uviđeše da je Crna Gora “ujedinjenjem” sve izgubila), časnih Zelenaša, ubijenih komita, časnih komunista, pa i nekih časnih četnika, federalista, a mnogi od njih i sami dojučerašnji komunisti – pretvoriše u izobličena ljudska čudovišta, koja, u šestoj godini 21. stoljeća, u Nikšiću i Herceg Novom, u Kolašinu i Pljevljima, na tobože omladinskim stranačkim sijelima zapjevaše: “Nema boja da se bije, gdje ne dođu đurislije!” (Nekada su đurislije pjevale “gdje ne dođu jurišlije”). Ili: “Ubi, zakolji, da Hrvat (po potrebi Turčin ili Dukljanin) ne postoji!” Ili, kao prije neku godinu, kada pred hramom Svetog Đorđa pod Goricom, na Badnje veče, uz svete naložene badnjake, zapjevaše dvojica Moračana (jedna svještenička protuva i jedna guslarska hulja): “Ko je drugi ja sam prvi, da pijemo turske krvi!” Kuda vas, od prevelikog konzumiranja srpstva i pogrešno pročitanog pravoslavlja, nesrećni Crnogorci, vodi taj često praktikovani deseteračko-guslarski kanibalizam! Vjerujte, a vi ste to pri susretu s pravim Srbima i ośetili da se normalni i civilizovani Srbi groze takvih crnogorskih pridošlica u srpstvo!

LJUBEZNA BRAĆO MOJA OSRBLJENI CRNOGORCI, možda je pravi trenutak da se zamislite ko vas i kuda vodi, čije ste žrtve i čiji glasači. Zar vam nije čudno da su svi prvaci prosrpskih partija u Crnoj Gori, na čelu s Predragom Bulatovićem, bili komunistički kadrovi, čak i školovani komunisti, članovi opštinskih komiteta, a bilo je kandidata i za članove Centralnog komiteta. Kako je moguće, ako se ne radi o dubokoj političkoj i ljudskoj amoralnosti, da već poznati komunisti, padom komunizma, ne odu u evropsko ljevičarstvo, već glavačke u srpsko-crnogorsko četništvo?! Tako su, nesrećni Srbo-Crnogorci, takve vase vođe i od vas napravile četničku partijsku rulju, a u toj rulji danas ima i sinova palih boraca časnog antifasistickog rata, poznatih antifasista, komunista i revolucionara! Danas je Predrag Bulatović paradigma za političko moralno posrnuće bivšeg komuniste: srpski su mu žandari, pod komandom kolašinskog komandira žandarmerije Uzelca, 1927. godine, u moračkom selu Ravni, ubili đeda Radoša i Radoševog brata Draga, dvojicu časnih crnogorskih komita, koji svoje crnogorstvo i glavom platiše! Njihov se unuk Predrag do porodičnog i narodnog poniženja unizio da je već petnaestak godina počesto boravio na Miloševićevom kanabeu, a odnedavno i na Koštuničinom, đe je primao instrukcije kako da se bori protiv Crne Gore i kako da je što ubjedljivije ponizi i privede na poslušnost Srbiji! Bulatovića, na žalost, u svemu slijede, mada do kanabea ne mogu doći, Zoran Žižić, Srđa Božović, Fuksan Simonović, Dragiša Pešić i ostala SNP boranija. Danas je to unitarno prosrpska i početničena partija, s velikom dozom kukavičkog anticrnogorstva. Predrag Bulatović i njegovi se svim sredstvima, najmanje časnim, bore za glasove potomstva nekadašnjih revolucionara, komunista i antifašista, koji Crnoj Gori povratiše avnojevsko dostojanstvo.

LJUBEZNA MOJA OSRBLJENA BRAĆO, da je to vaš svjesni izbor, vaša konstanta, vaše etnosom potkrijepljeno nacionalno stanje, niko normalan ne bi imao ništa protiv. Međutim, vama je i srpstvo, kao i mnogo toga istorijski neutemeljenog, nametnuto. Optužuju nas da mrzimo Srbe, da smo antisrbi, što zaista nije tačno. O izvjesnom prezrenju bi se moglo govoriti samo onda kada bi prave Srbe, srpske Srbe, njihovu državu, istoriju i kulturu, poistovjećivali s liderima takozvanih crnogorskih Srba, koji su svi do jednog do juče bili komunisti i Crnogorci: tako su se pisali i ośećali. Niko uman i razuman ne može srpsku naciju, povijest i kulturu poistovjećivati s hibridom, antipoviješću i nekulturom takozvanih crnogorskih Srba. Zagledajte se u lice i ličnosti tih vaših srpskih vođa u Crnoj Gori: Postoje li ideje, partije, nacije, kulture i povijesti koje oni svojim činjenjem nijesu izdali i četnistvu se kao olupine moralne, ideološke i političke priklonili?! Takvi su vam Predrag Bulatović, Andrija Mandić, Goran Danilović (svi znate i ono njegovo drugo ime i kako ga je dobio), Dragan Soc, Predrag Peco Popović (komična politička kreatura), dr Novica Stanić, dr Ranko Kadić i drugi.

LJUBEZNA BRAĆO CRNOGORCI, KOJI MISLITE DA STE SRBI, tragična je sudbina tobožnjih vođa vaših partija kojima, mjesto vas kao ljudi, treba samo vaš glas! Crnogorci i građani Crne Gore ni po čemu prave Srbe ne mogu poistovjetiti s crnogorskim srpskim sustrimcima, ni terazijskim Crnogorcima. Srbi su svoji na svome, a crnogorski su Srbi tuđinci u sopstvenoj zemlji, a tragični uljezi i nedobrodošli dođoši u Srbiji! Razmislite o tome, ljubezna braćo moja, šćeli me vi za brata ili ne!
Podgorica,
11. III 2006.
Vidi:

SAZNAJTE VIŠE: DA LI SU CRNOGORCI SRBI?


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: