Sarajevo kakvog više nema

20 04 2012

Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, uz popularnu muziku, košarku i “Olimpijadu”, kafići su bili jedan od zaštitnih znakova glavnog grada BiH, svojevrsni simbol njegovog urbaniziranja i okrenutosti mladih ljudi Sarajeva “zapadnim vrijednostima”. Slijedi istraživanje fenomena sarajevskih kafića koji u to vrijeme nije bio poznat niti jednom gradu u komunističkoj Jugoslaviji i raspitao se o njihovoj sudbini.

sa-78432

Kada je otvorena prva kafana u Sarajevu? “Prva kahvana u zapadnoj Evropi otvorena je u Sarajevu, negdje oko Bentbaše, 1534., odmah nakon pojave prve kahvane koja je otvorena u Istanbulu. Poslije Sarajeva kahvane su se počele pojavljivati i u drugim evropskim gradovima, pa je tako prva kahvana u Marseilleu otvorena 1654., u Londonu 1662., Parizu 1672., Beču 1683., Splitu 1750., a u Leipzigu, npr., tek 1837. godine”, napisao je i objavio historičar Nihad Kreševljaković. To smo riješili. Sada možemo ispričati priču o najznačajnijim sarajevskim kafićima iz druge polovine sedamdesetih i prve polovine osamdesetih godina prošlog vijeka. Mada, u ovom slučaju ni takav pristup nije baš najzahvalniji. Kako god, dupla kraća i kisela su na stolu. I piva, naravno.

Nema više “Ćirilice”

“Ne mogu se sjetiti godine, prva je polovina sedamdesetih sigurno, ali negdje sam pročitao da država tada nije dozvoljavala otvaranje privatnih disco klubova. A kafane su postojale. Onda su gazde bile toliko pametne da, od kafančure koju su malo sredili i izbacili kockaste stoljnjake, naprave varijantu objekta sa rock muzikom, sa boljim zvučnicima, pojačalima, a vjerovatno je neko u toj kokuznoj varijanti našao i disco kuglu, pa je postavio unutra. Dakle, osnovno je da su se enterijer, kao i muzika, do tada je to bila neka ćirilica, trebali razlikovati od obične kafane. Većina Sarajlija smatra da je prvi takav objekat bio Evergreen, preko puta Vijećnice. Ali jedan dio naših sugrađana to ne priznaje, jer Evergreen nije bio napucan”, govori Suad Muzurović.

Gazda Evergreena bio je Nedo Kapetanović. Ovaj ugostiteljski objekat trenutno je zatvoren.

“Nedo Kapetanović je imao ideju i sproveo ju je u djelo, ali je to bila kokuzna varijanta. A kasnije dolazi Gong, sa pravom lovom. Generalno zaokružena situacija. Kao disco klub, ali kafić”, veli Muzurović. Gong je, u neposrednoj blizini Likovne akademije, otvorio Šaban Bane Toskić. “Sjećam da se za ulaz u Gong plaćala konzumacija 3 dinara. Znači, mogao si ući u kafić i kupiti pivu Skol. Ustvari, ovo ući možeš staviti i pod navodne znake, pošto je bilo jako teško i prići Gongu. Ali, ljudi su stajali na ulici i uživali”, govori Erbein Rešidbegović, direktor Slobodne Bosne.

Čuveni upit Baneta Toskića glasio je: “Štaš ti, šta će ti pička popit?”

“Lisac” i “Stari sat”

Prije trideset i tri godine, pisali smo o tome u junu 2005., u Sarajevu je izdato opštinsko rješenje kojim se odobrava početak rada caffe-bara Lisac.

Iako su se opštinski službenici bunili da u rješenju napišu englesku verziju ugostiteljskog objekta koji su u Sarajevu kolokvijalno zvali “kafić”, tadašnji gradonačelnik Braco Kosovac i predsjednik Centralnog komiteta BiH Rato Dugonjić naredili su da opštinari zanemare zakon i postupe po želji vlasnika Damira Lisca. Govorio nam je Damir Lisac prije tri godine da je njegov objekat prvi bio registrovan kao caffe-bar, dok su, naprimjer, Gong i Stari sat bili registrovani kao bifei. “Ali opštinari ne znaju šta je caffe-bar? Naravno, ne znaju ni Braco ni Rato. Ali Bracine kćerke, moje prijateljice, objasne tati da taj naziv ne ruši tekovine revolucije. Odem kod druga Dugonjića i opalim istu priču, da dolazim iz Švedske sa parama koje želim uložiti u domovini. Patriotizam je tada prolazio kod funkcionera i oni narede da se u rješenju napiše caffe-bar. Moj rođak po majci Gogo Marjanović je izbrojao da je u 26 kvadrata kafića Lisac moglo stati 135 ljudi, a ispred kafića i na trotoaru Titove ulice oko hiljadu ljudi. Pošto je kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta, sa otvaranjem Lisca noćni izlasci su dobili novi oblik, jer su Sarajlije iz Parkuše dolazile kod mene, a poslije deset navečer sam ih usmjeravao na Logavinu, u Stari sat kod Neđe Alihodžića. Tada je Lisac bio jedna vrsta generacijskog statusnog simbola, jer tu nisi mogao doći i popiti piće ako se nisi uklapao u društvo, kao što si mogao u kafani Park ili u bifeima”, riječi su Damira Lisca.

Neđo Alihodžić bio je gazda kafića Stari sat. Ko god je u Sarajevu bio iole poznat, vele naši sagovornici, loga mu je bila kod Neđe Alihodžića. Stari sat je radio samo noću, ali do posljednjeg gosta. Jedan čovjek je u kafiću, pijan je, pegla, dosadan je, ali Stari sat ne prestaje raditi. “Posljednji zvanični radni dan Starog sata, kultnog kafića u bivšoj državi, bio je prvog dana Olimpijade, u februaru 1984. godine. A Neđo Alihodžić je nešto malo radio i u ratu, kao i poslije rata. Stari sat je bio smješten u podrumskim prostorijama moje zgrade u Logavini. Prije kafića tu je bilo skladište. Od tramvajske pruge, ili od kafića Piccolo na dnu Logavine pa do bivše mesare Hamzića bio je haos, nije se moglo prolaziti. Izlazila su starija sarajevska raja, a dolazili su i gosti iz Beograda i Zagreba, jugoslovenski jet-set. Ako mene pitaš, Stari sat, Nava i Bene bile su tri udarne kafane”, kaže Dino Salman, “komšija sa prvog sprata”.

Avangarda u “Davoru”

“Kafić Davor otvorili su 1977. Davorin Popović Pimpek i Gajo Vučićević, posao je vodio Kenan Šahinagić, a jedan od konobara bio je Muhamed Poričanin, danas trener malonogometne reprezentacije BiH. U Davoru se skupljala malo avangardnija raja. Enterijer lokala osmislio je čuveni dizajner Dragan S. Stefanović, koji je radio omote za ploče Bijelog dugmeta.

Interesantno je što su na zidovima bile tapete napravljene od pisama koje su djevojke slale Pimpeku. A po njima slike Mersada Berbera. A sve te originalne ideje izašle su iz ateljea Mirze Huntića na Čaršiji. I to je bila totalna avangarda. Nakon do tada stereotipnih kafića koji su radili u Sarajevu, Davor je bio modni krik”, veli Damir Zec, danas vlasnik caffe galerije Sky.

“Fikret Pike i Midhat Medo Mujkić, bivši fudbaleri Željezničara, otvorili su na Čaršiji kafić MP, mislim 1977. godine. Obojica su moje komšije s Grbavice. Nisu bili zainteresovani za vođenje knjiga, nabavku pića, pa su angažovali Jasmina Jaska Čabaravdića, sina Piketovog daidže. Kad sam počeo raditi u MP-u, kao zamjena za šankera koji je otišao u vojsku, to je bila zajebancija, jer je jedino Pike u gradu imao bolji auto od mene. MP je tada razvaljivao, a gosti su im bili sarajevska krema. Luda kuća! Bolje ti je tada bilo da radiš kao konobar nego da si danas gazda. Ja sam u dvije godine u MP-u radio možda ukupno godinu. Nije meni trebala lova, već druženja s rajom. MP je radio dvokratno, a druga smjena oficijelno do 23 sata. Medo sada radi kao taksista u Sarajevu, a Pike živi u Zagrebu i ima kafić Galerija. Ipak, Neđo Alihodžić je za sve njih bio institucija. Znam da će se ova priča svesti na kafiće u centru grada, ali ću ja reći da je jak kafić bio i Jesenjin na Grbavici. Dobro su radila i braća Zagići, vlasnici kafića 84, kao i Đerdan, A klub”, prisjeća se Sejo Beširević, nekadašnji vlasnik caféa Epoha u Staklenom gradu, koji nam je sugerisao da bi ga najbolje bilo potpisati kao “redovnog posjetioca sarajevskih kafana”.

“Ja se sjećam da su sedamdesetih i početkom osamdesetih dobro radili i Scotch, Mod, a Seji Čengiću, vlasniku kafića na Skenderiji koji su svi znali kao Kod Čenge, treba dodijeliti Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Odgojio je generacije i generacije sarajevskih srednjoškolaca. Dobar je bio i onaj Žabac i njegov kafić Muppet na Čobaniji. Sjećam se i Adamsa i Zeppelina na Čengić Vili, zatim kafića Refika Muftića na Alipašinom Polju i Borsalina u istom naselju. A klub je otvoren 1981. i to je bio osamnaesti po redu kafić u Sarajevu. Radio je samo naveče, a kad sam ga je preuzeo, 1984., radili smo dvokratno”, kaže Mensur Beganović Bega, današnji vlasnik parfimerije BEM Commerce.

Mornari u Sarajevu

Ilijas Torlak otvorio je 1. januara 1978. Navu, prvi konceptualni kafić u Sarajevu. Nava je ime dubrovačkog jedrenjaka, a enterijer u tom kafiću bio je osmišljen kao brodska kabina.

“Bile se dvije vrste jedrenjaka Nava. Jedan je bio sredozemni, a drugi atlantski. Enterijer u mom kafiću bio je vjerna replika Nave, malih brodova koji su plovili po Mediteranu. Čak su metalni dijelovi bili utisnuti u lamperiju, baš kao na brodu, da se mornari – u ovom slučaju moji gosti ne bi ogrebali. U vrijeme kada sam otvorio Navu u Sarajevu su radili i Gong, Benito, Stari sat, Adams Seje Drljevića, potom MP, Charlie, Šerbo. Bili smo dobre gazde i dobri psiholozi, nije bilo belaja, naši gosti nisu nosili noževe, pištolje. Svi uspjesi sarajevskih sportista i muzičara proslavljali su se u Navi. Kao, recimo, kada je K.K. Bosna 1979. osvojila titulu prvaka Evrope. Telegram u kojem je pisalo da je Sarajevo dobilo Olimpijadu, 1978., prvo je iz Atine stigao u Navu, pa tek onda u Komitet. Dolazili su u Navu Zdravko Čolić, Davorin Popović, Kemal Monteno, Safet Sušić.”, govori Ilijas Torlak.

Nava je pod tim imenom radila do juna prošle godine.

Derviš Klokić je bio gazda Dedana. “Dvije najjače kafane u gradu početkom osamdesetih bile su Stari sat i Dedan. Recimo, Dedan je bio smješten u pedesetak kvadrata, a konobari iz tog kafića su raju nekada znali posluživati kod Sebilja. A sve do Olimpijade 1984., koke su izlazile do 23 sata. Pa se, kad one otfuraju kući, i muška raja raziđe, šta će. Ali, bio je mangupluk raditi u Dedanu, jer su sve koke bile tvoje. Reći ću još jedan podatak: u kafiću Ara na Čaršiji, u kojem sam dužio šank, za jednu noć, 1982., posluženo je 3.000 pića! Nažalost, Ara, čiji je gazda bio Rešo Ljuhar, radila je samo šest mjeseci”, objašnjava Suad Muzurović.

“Pauza u Dedanu je, do Olimpijade, svakog dana bila od 15 do 18 sati, kao i u većini sarajevskih kafića. U Dedanu sam počeo raditi još kao srednjoškolac, mislim 1982. godine. Radio sam kao konobar, a tu su bili moji prvi dodiri s muzikom. Kao DJ je radio Igor Stepanović, koji je muziku kupovao uglavnom u Münchenu, ali i u Londonu. Imali smo dva Technics gramofona, Quad pojačalo, četiri Tannoy zvučnika, Citronik miksetu, Sharpov deck. Mislim da je to pored nas još jedino imao kafić Rock, takođe na Čaršiji. Već 1983. počeo sam raditi kao DJ u klubu ABC na Čengić Vili”, govori Dragan Kožović Kožo, prije, za vrijeme i nekoliko godina poslije rata sarajevski DJ, danas vlasnik caféa Nostalgija.

Haris Svrakić Pilot odrastao je na Bistriku. “Krajem sedamdesetih Bistrik je imao potpuno drugačije lice. Sjećam se kafića As, u ulici 6. novembra. To je bilo čudo. Gazda je bio Sejo Bukva, danas drži Kogo. Posljednji ćiro sa Bistrika je krenuo 2. augusta ili 2. septembra 1978., pa više nije bilo frtutme. A onda je otvoren As, pa je Bistrik ponovo oživio.”

Kafić Stari sat zatvoren je prvog dana Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 7. februara 1984. godine. Tako je i gornja vremenska granica našeg teksta upravo taj datum.

Socijalni život u Sarajevu nekada: Malo whiskey, malo Coca-Cola

Pred Olimpijadu 1984. cijena pića u svim kafanama bila je identična.

Coca-Cola i svi sokovi bili su 2.100 dinara. Pivo i žestoka pića, tipa konjak “zvekan”, loza, rum, koja su se točila u čašice 0.5 imala su cijenu 2.000 dinara. Stock 0.3 koštao je 3.150, whiskey 0.3 – 6.250 dinara. Kad je u pitanju whiskey, tada su se prodavali Johnny Walker, Ballantines i, ponegdje i ponekad, Black & White. Stari sat je imao i Chivas.

“Većina sarajevskih konobara, kad završi posao, dolazila je u Stari sat. I onda su pričali koliko je ko čvakno te noći. I tada se dešava mrtvo, ali ono mrtvo hadžijanje. Dolazi u Starom satu, recimo, konobar Džo da te pita šta ćeš piti. A ti kažeš: Joj, ne znam, u pičku materinu. Šta ću.

Ma, daj mi viski, kafu, kolu, tost i marlboro. Da pitaš ljude gdje je Modena niko neće znati, jer smo taj kafić svi znali kao Kod Beneta. Slična je situacija sa kafanom Gaj. Niko nikad nije znao gdje je Gaj, ali su svi znali gdje je Nail. Gazda je i danas Nail Repovac. Tamo je izlazila starija raja.

Piće je bilo smiješno jeftino, zato je kafana bila non-stop puna. Meni je moja mama u sedamnaestoj godini davala 10.000 dinara kao dnevni džeparac. Onaj crveni konj, na kojem je bila brojka 100, ali su svi, ne znam zašto, govorili da je to 10.000 dinara. Isto kao i gvozdena novčanica od 1 dinar, koju smo zvali stoja. Nije važno. Uglavnom, ja sam za 10.000 dinara mogao popiti četiri pive i kupiti marlboro. Danas su četiri pive i marlboro petnaest maraka. Zamisli da danas svom sinu daješ taj džeparac – to je 450 KM mjesečno. A Sarajevo tada, a ni danas, nije imalo drugih sadržaja osim kafana. Imali smo socijalni život u kafanama, bilo nam je lijepo, zajebavali smo, kafane su bile pune”, kaže Suad Muzurović.

S.O.S. za sve generacije

Kafić S.O.S. nalazi se u stambenoj zgradi u ulici Gabelina, nekada Matije Gupca. Otvorio ga je Mustafa Šošić 26. decembra 1980. godine. Od samog otvaranja pa do danas ima kontinuitet i uvijek dobro radi. “Na kugli zemaljskoj ne postoji, a ja sam vrlo meritoran da pričam o tome pošto sam kao bivši pomorac obišao čitav svijet i znam kako se ljudi zabavljaju, grad kao što je to Sarajevo. Ovdje se zabave ne odvijaju u kafićima koji pružaju muziku uživo, već se određena muzika u kafiću pušta prema vrsti publike.

Tako da ovakva mjesta postaju i disco, i kafančina, i mehana, a suštinski je to kafić u kojem imaš samo preprodaju alkoholnih i bezalkoholnih pića. U Sarajevu postoje neke posebne regule u ugostiteljstvu, a ostale su i do dan-danas: daj nam svega! Kad se ima”, kaže Mustafa Šošić.

Prije nego što ste otvorili S.O.S. radili ste kao pomorac i živjeli u Rijeci.

U koje kafiće ste izlazili kad biste došli u Sarajevo?

Rođen sam u Vrazovoj, a stanovao sam u ulici Valtera Perića. Odem prvo kod Naila u Gaj, pa Kod Čenge, a onda svratim do Baneta Toskića u Gong. Poslije bih odlazio u Stari sat i, ponekad, u 84. Ali, Stari sat je bio kult i Neđo Alihodžić je za sve nas bio pojam ugostitelja.

Zbog čega ste se vi odlučili otvoriti kafić?

Pokušao sam napraviti caffe-bar u kojem će se slušati urbana muzika, u bilo koje doba dana blues, jazz, itd., i u kojem ću praviti koktele. Dugo, dugo godina uopšte nisam imao domaću muziku. Prvi sam uveo video projekcije filmova u kafiću, nedjeljom prije podne, jer tada nije bilo videoteka.

S.O.S. je već duboko u dvadeset i osmoj godini postojanja. Koja je tajna uspjeha?

Ne postoji tajna. Bio sam dobar gost svugdje i samo sam u svoju radnju prenio ono što ja volim. Uvijek sam ganjao kvalitet. Radim ovaj posao već skoro dvadeset osam godina, ali nikad mi nije bilo jasno zašto 500 ljudi stoji na ulici ispred mog kafića, bez obzira na vremenske uslove. To je fenomen! I nikad niko nije rekao idemo kod Mustafe. Već u S.O.S. Mada me nerviralo što su raja kratila ime kafića, jer između slova postoje tačke, pa nije sos, nego esoes. Jer to ime znači nešto što je moj život. I, još ću nešto reći u kontekstu našeg razgovora na samom početku, a vezano je za poređenje Sarajeva nekad i sad: sarajevski lopovi su nekad krali vani, pa su ovdje trošili lovu, bili šminkeri i gospoda; danas lopovi kradu u svom gradu i lovu troše vani. I to je ta suštinska razlika.

Piše: Dino Bajramović


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: