HISTORIJA SANDŽAKA

Malo parče zemlje, ali bogate historije.

Sanžak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime “Sandžak” znači “bajrak” ili “zastava”. Pri podjeli Carstva na upravna područja, ime Sandžak je zadržalo i predstavljalo upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio ‘Ejalet ili Pašaluk’. Novopazarski Sanadžak je jedan od šest sandžaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pašaluka. Od samog početka Osmanske uprave on je predstavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pašaluku.

U zajedničkim granicama Bosna i Sandžak postoje od Karalovačkog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandžak ostaje u sastavu turske Carevine, a Bosna pada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlučuju na Berlinskom Kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepuštajući upravu nad Novopazarskim sandžakom Turskoj. Bošnjaci panično odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pružanje oružanog otpora. Da bi slomijo otpor bosanskih Muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif šalje ogromnu vojsku od 300.000 vojnika. Tek nakon tri mjeseca teških borbi, Austro-Ugarska vojska je ušla u Sarajevo. Iako je bošnjački narod dočekao Austro-Ugarsku kao nevjerničku, ‘katoličku silu, koja ih želi pokrstiti’, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bošnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj.

Da bi donekle ublazila nepovjerenje Bošnjaka, nova je vlast već 1882. pristupila organizovanju Islamske vjerske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki način da onemogući daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starješine šeih-ul-islama čije je sjedište bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtijev za vjerskom autonomijom, koji će kasnije pokrenuti Bošnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom Ugovoru iz 1878., Novopazarski sandžak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je sljedeće kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlja, Trgovište sa Pešterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolašin (Vraneš). Berlinski Kongres je odobrio Crnoj Gori da okupira Plav i Gusinje. Takvu odluku nisu prihvatili Bošnjaci i Albanci Plava i Gusinja. Revoltirani knjaz, Nikola I, uputio je na Plav i Gusinje veliku vojsku 3. i 4. decembra 1879. godine. Vojsku su na Nikšiću Bošnjaci i Albanci ovog kraja zaustavili i pobijedili. Plav i Gusinje su povremeno ulazili u sastav Novopazarskog sandžaka, a duži period su bili u sastavu Skadarskog sandžaka. Danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandžaka. Danas Sandžak je naziv područja koje obuhvata dijelove sadašnjih republika, Srbije i Crne Gore. Na sjeverozapadu Sandžak se graniči sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. Sve do Balkanskih ratova 1912-1913., Sandžak je činio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru.

Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandžačkih muslimanskih i kosovskih albanskih komita, mora se uzeti u obzir položaj sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog Kongresa i nakon završetka Balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak i Kosovo. Od tog trenutka život Sandžačkih Bošnjaka i Kosovskih Albanaca je zavisio od samovolje Srbijanskih i Crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karađorđević (1903-1918), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrović (1860-1918). Zahvaljujući Rusiji, kao vječitoj zaštitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije države nakon Balkanskih ratova proširuju svoju teritoriju na račun Sandžaka i Kosova, a Bošnjačko i Albansko stanovnistvo protjeravaju ili ubijaju, a njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukreštu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradovima: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Peć i Đakovicu. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i NovuVaroš.

Pred sami Balkanski rat štampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teškom stanju potčinjenih hrišćana. Ona je isticala da je došao “posljednji čas obračuna između krsta i polumjeseca”. Prema tome, muslimansko stanovništvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo očekivati nikakvo oslobođenje od armija balkanskih buržoaskih država. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije završetka Balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja muslimanskog stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz ‘Crnogorskog’ dijela Sandžaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz ‘Srbijanskog’ dijela 40,000 Bošnjaka. Za Bosnu i Sandžak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih željeli za sebe, ali bez Bošnjaka. Izbijanjem Drugog svijetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandžak okupiraju jedinice njemačke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgraničenja) u Sandžaku. U ‘Njemačku zonu’ ulaze sljedeći srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš, a ‘u Italijansku’ Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin.

U isto vrijeme u Sandžaku okupiraju jedinice Albanske vojske, naravno – po odobrenju njemačkih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandžaka, nakon što je okupirana Bosna i Hercegovina, našla se i novoformirana ustaška NDH (Nezavisna Država Hrvatska) na čijem se čelu nalazio poglavnik Ante Pavelić. Njegov san je bio stvaranje Velike Hrvatske države koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandžaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na sjeveru. Taj svoj cilj Pavelić je i ostvarijo zahvaljujući naklodnosti koju je uživao kod Hitlera. S druge strane, Sandžak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalističkih aspiracija. Na kraju i Albanija je ‘polagala pravo’ na neke dijelove Sandžaka kao što su: Rožaje, Plav i Gusinje, iako su Bošnjaci uvijek činili većinu stanovništva tih opština. I Albanija je pod pokroviteljstvom fašističke Italije uspjela da okupira ove opštine. Oružane formacije NDH, ustaše i domobrani, ostali su u sandžačkim srezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varoši i Pljevljima nepunih pet mjeseci – do 7. septembra 1941. godine.

Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandžaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te države su zbog terora koji su počeli da sprovede nad srpskim i bošnjačkim stanovništvom su morale, po naređenju Nijemaca, da odmah napuste Sandžak, a kasnije i Istočnu Bosnu. U jesen 1941. skoro čitav Sandžak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draža Mihajlović objavljuje naredbu pod nazivom “Instrukcije” u kome se od četničkih komandanata na terenu zahtijeva čišćenje Bosne i Sandžaka od bošnjačkog življa. Tada je Bošnjacima zaprijetila opasnost od fizičkog istrijebljenja s ovih prostora. Poučeni užasnim iskustvom koji su doživijeli od strane Srba i Crnogoraca za vrijeme i poslije Balkanskih ratova sandžački prvaci počinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazeće četničke opasnosti. Na početku rata čak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bošnjacima kao i četnici. Na četničkom udaru su se najprije našli područja sedam srezova u Istočnoj Bosni: Foča, Čajniče, Goražde, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su četnici napravili na području Srebrenice ponavlja se isti scenario, ali sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, žena i djece ubijeno je i protjerano sa svojih imanja. Poslije četiri godine, Drugi svjetski rat je završen, a nova komunistička zemlja je formirana. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Slovenija i Crna Gora, šest Republika Titove Jugoslavije. U Srbiji Kosovo i Vojvodina dobijaju autonomiju. 29.03.1945. Sandžak gubi svoju autonomiju, i od tada se čini sve što se može da jedna regija bude zaboravljena, da jedna historija bude zaboravljena i da jedan narod bude zaboravljen .

(FOCUS: PRVI SANDŽAČKI FORUM BEZ CENZURE)

SJEĆANJE NA MEHMEDA SPAHU – UBIJENOG PROTIVNIKA SPORAZUMA ‘CVETKOVIĆ-MAČEK’

13.03.2012

Navršava 129 godina od rođenja Mehmeda Spahe: Ubili ga jer je bio protiv podjele Bosne!

Bio je utemeljitelj Jugoslavenske muslimanske organizacije, priča Spahina kćerka Emina

Autor M. Aščić | objavljeno 13.3.2012., ‘Dnevni avaz’

Nema nikakve sumnje da je moj otac otrovan, kazala je u razgovoru za “Dnevni avaz” Emina Kadić, kćerka jednog od najznamenitijih bošnjačkih političara 20. stoljeća Mehmeda Spahe, vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i prvog Bošnjaka u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).
Nije bio bolestan

Danas se navršava 129 godina od rođenja jednog od najznačajnijih bosanskih političara, koji je umro 29. juna 1939. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima.

Emina Kadić, njegova jedina živa nasljednica, i sama ima 90 godina, ali pamćenje je još dobro služi.

- On je bio čovjek koji je volio sve ljude svijeta. Nikada ih nije dijelio po nacionalnosti. Njegovi najbolji prijatelji bili su drugih religija, Jelavić, Ungar, Ljeskovac. Volio je Bosnu, borio se za muslimane. Uvijek je gledao da ih zaposli što više, pogotovo kada je bio ministar saobraćaja. Bio je vođa muslimana i na kraju je ubijen u toj borbi – kaže Emina.

Priče da je Spaho umro prirodnom smrću ne stoje, jer, kako kaže Emina, koja je imala 17 godina kada je izgubila oca, on, faktički, nikada nije bio bolestan.

- Nikada se nije požalio na zdravlje. Imali smo kućnog ljekara, njegovog prijatelja dr. Vejsila Bičakčića. Nikada ga nije ni pregledao, jer nije trebalo. Otac je bio snažan čovjek, jak. Priče da je možda bio slabog zdravlja, pa da je zbog toga umro, nisu tačne. To neki naši profesori zagovaraju, ne znam zbog čega – kaže Kadić.
Kadić: Protivio se sporazumu Cvetković-Maček

Ona ističe da se pouzdano zna ko je naredio njegovo ubistvo, a to je knez Pavle, kojem je Spaho bio smetnja.

- Moj otac bio je smetnja sporazumu Cvetković-Maček. Nije dao da podijele Bosnu, tačnije da ona nestane. Zbog toga je sigurno i ubijen, i to na Vidovdan. U to više nema sumnje. Otrovali su ga u hotelu “Srpski kralj”. Konobar je nekoliko godina kasnije mom bratu Ziji priznao da je ubacio otrov u njegovu šoljicu. Zbog čega nikada nije provedena istraga, to je druga priča – naglašava Emina Kadić.
Šok i nevjerica

Navodi da je u vrijeme očeve smrti bila mlada i da tada nije ni znala koliki je to bio gubitak, koliki će šok i nevjericu izazvati među porodicom, ali i svim njegovim prijateljima, cijelim narodom Bosne.

- Zanimljivo je, a to mi je majka Habiba kasnije pričala, da se nakon njegove smrti o tome uopće nije smjelo govoriti, niti se Spaho uopće više smio spominjati. Takva je bila politika. O tome niko nije smio ništa ni pitati. Majka nije željela ni da se uradi obdukcija. Možda i zbog vjerskih načela, ili nečeg drugog, ali na tome je sve stalo – kaže Emina Kadić.
Bio je divan otac

Emina Kadić kaže da je njen otac bio veliki zaljubljenik u cvijeće, a da je kuća u Sarajevu bila okružena ružičnjakom, lozama i staklenicima.

- Često je boravio u Beogradu, ali kada dođe u Sarajevo, najviše se odmarao u bašči. Bio je divan otac, suprug. Nije bio strog. Bila sam njegova mezimica. Znam i da je jako volio moju majku Habibu, bila je to velika ljubav. Vodio nas je na krstarenja i putovanja. Bila sam mala, ali i tada sam uživala – priča Kadić.
Istinski lider Bošnjaka

Dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS koji se snažno zalagao za prava Bošnjaka muslimana. Bio je jedan od utemeljitelja Jugoslavenske muslimanske organizacije. Njegov politički život počinje učlanjivanjem u Muslimansku narodnu organizaciju (MNO), koja je bila prva bošnjačka politička stranka u doba Austro-Ugarske. Već tada postaje istinski vođa Bošnjaka.

Jedinstveno je njegovo držanje po pitanju podjele Bosne sporazumom Cvetković-Maček. Bio je svjestan da bi podjela Bosne značila i kraj Bošnjaka, a ne samo Bosne. Bio je i ostao bosanski političar koji je principe autonomije, i posebnosti BiH unutar jugoslavenske zajednice, čvrsto afirmirao kao cilj vlastite politike.

DŽEVAD KARAHASAN: Naš teritorij nije naš identitet

INTERVJU/ DŽEVAD KARAHASAN: Naš teritorij nije naš identitet, nisu ni Židovi imali zemlju, a izgradili su savršeno artikuliran identitet

Ponedjeljak | 19.03.2012.

… ni jezik nije nesumnjivi ‘jamac identiteta’. Nijemci, Austrijanci i Švicarci govore isti jezik, a sigurno su tri uvelike različita kulturna identiteta. Još očiglednije to vrijedi za Engleze, Amerikance i Australce

Autor: Nikola Petković (Novi list)

Bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan jedan je od najsnažnijih i najdojmljivijih bošnjačkih prozaika. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su Europska nagrada za esej (knjiga eseja godine) Charles Veillon, Herderova nagradu, Nagrada Bruno Kreisky,…No, povod za ovaj razgovor je njemačka književna nagrada »Heinrich Heine« koju je Karahasan primio i time postao prvi dobitnik te ugledne esejističke nagrade iz države koja je izvan njemačkog govornog područja.

Nedavno si primio nagradu Heinrich Heine. A i naše čestitke. Sad, kad si medalju donio u Sarajevo. Što za tebe znače književne nagrade?

Prvo i najvažnije – nagrada mi kaže da sam našao bar jednog ili dva sugovornika. Ja pišem u potrazi za sugovornikom, u nadi da ću se s nekim čovjekom, u trenucima njegove otmjene osame, istinski razumjeti. Kad dobijem neku nagradu, jasno je da je bar jedan član žirija volio moju knjigu, osjetio se nagovorenim od nje, doživio je kao repliku u našem razgovoru. A onda uspio još jedno ili dvoje ljudi u žiriju uvjeriti da je knjiga dobra i zaslužuje nagradu.

Dobro. To su neki interni, unutarstrukovni razlozi. Je li to sve?

Ne. Naravno da nije. Nakon toga dolaze vanjski razlozi za radost. To je, prije svega, javna buka, koja u pravilu ide uz važnije nagrade i koja pomogne prodaju knjige. Doduše, po učinku se javna buka oko nagrade ne može ni približno mjeriti s dobrim skandalom, ali je meni, kao asocijalnom čovjeku, i ova »dobra buka« dosta teška.

Histeričnu buku koja prati dobro pripremljene skandale ja, bojim se, ne bih mogao podnijeti, jer ja sam čovjek razgovora, a ne vike. Ja se dobro osjećam u ambijentima koji dozvoljavaju upotrebu imenice »čovjek«, dakle dok su na okupu do četiri osobe. Čim se mora koristiti zbirna imenica »ljudi«, a to je od broja pet, ja se loše osjećam. Da, ne smije se zaboraviti još jedna od »vanjskih dimenzija« nagrade, naime njezina »komunikacijska vrijednost« ili učinak. U pravilu se tamo gdje se dodjeljuju književne nagrade okupe ljudi od književnosti, tako da ti nagrada omogući da upoznaš kolege, poveže te s ponekim piscem kojeg si rado čitao.

Pojmiti golotinju

U govoru kojega si održao, primajući Heinea, središnje mjesto bio je fenomen i koncept egzila. O egzilu si govorio gotovo kao o apriornoj kategoriji bivanja…

Gnostici su vjerovali da je svako postojanje prokletstvo, ali ja često imam dojam da su gnostici voljeli pretjerivati. Ne znam kako stvar stoji s postojanjem kamena, masline, ribe – ako sam nekad postojao na neki od tih načina, to sam temeljito zaboravio. Empedoklo je tvrdio da pamti kako je bio dječak, djevojčica, ptica i riba, ali ja pamtim samo ovo vrijeme u kojem sam osuđen da budem ja. Prirodno, uostalom, gdje ću se ja mjeriti s jednim Empedoklom!? Ali za ljudsko postojanje zaista vjerujem da jeste svojevrsno prokletstvo, odnosno egzil.

Zašto točno?

Prvo, zato što mi znamo da ćemo umrijeti od onog momenta kad smo stekli svijest o sebi. Blaise Pascal je tvrdio da je čovjek biće krhko kao trska, ali nažalost trska koja misli, tako da zna koliko je krhka i privremena. Osim toga, trska koja sebi nije dovoljna i to vazda, u svakom trenutku svog života, zna. U islamskoj tradiciji se prenosi iskaz da smo mi, ljudi, braća i po tome što smo izgnanici iz raja. A iz raja smo izgnani onda kad smo shvatili da smo goli.

Fenomen, simbolika i učinak »golotinje« te njihova veza sa spoznajom i izgonom, znamo, nije isključivo dio islamske tradicije…

Ma naravno, no, kad smo već zastali na golotinji, moram se na trenutak zaustaviti kod ovog »poimanja golotinje« zbog neizmjerne važnosti te slike za našu ljudsku egzistenciju. Pojmiti da si gol znači saznati koliko si nezaštićen, izložen, sirot. Ja zavidim svome bratu psu, jer mislim da on ne zna koliko je ranjiv, slab i smrtan. Ja ne mogu pobjeći od tog znanja dok sam čovjek, a to znanje sam stekao kad sam postao čovjek, dakle kad sam protjeran iz raja.

Svijest o postojanju

Ako govorimo o vezi golotinje i identiteta, postoji li još koja, recimo dijaloška, komunikacijska dimenzija golotinje?

Da. I taj aspekt ove slike je možda još važniji: mi smo goli za druge i u odnosu prema njima; nikom od nas ne smeta da bude gol kad je sam, čovjek saznaje da je gol kad je izložen pogledu drugoga. Pojmio sam da sam gol kad je u moje biće prodro pogled drugoga i njegova svijest o meni, a s njima se u mene uselila nelagoda zbog postojanja.

Znači li to da je svijest o vlastitom postojanju u značajnom dijelu loša vijest za pojedinca?

Kad već pitaš, da, ustvari je zaista užasno biti stalno svjestan svog postojanja, jer se ta svijest javlja samo onda kad postojanje postane problematično ili dovedeno u pitanje. Svijest o mom postojanju dovela je to postojanje u pitanje i uselila u mene nelagodu zbog njega.

Još malo o egzilu. Julio Cortazar je rekao da samo pisac koji ostane u vlastitoj domovini živi pravu dimenziju egzila. Selio si se i nisi. Malo Njemačke, malo Austrije, nešto Hrvatske… cijela bivša Juga… gdje si danas kod kuće Dževade?

Vjerujem da sam to u književnosti, bar onoliko koliko ja to mogu biti. U svojoj koži nisam, to je sigurno, previše sam nezadovoljan sobom, i to otkako znam za sebe, da bih se u svojoj koži osjećao »kod kuće« i udomljen. Kad mi je neophodna utjeha i uvjerenje da utočišta ipak ima – ne udomljen, to osjećanje, bojim se, ne mogu imati, ali još uvijek uspijevam povjerovati da se negdje mogu skloniti – čitam Čehova ili Sofokla, Aristofana, Kleista, Buechnera, Bulgakova…. U dragu književnost se uvijek mogu skloniti, u svijet koji ima smisla. Čehovljeve junake poznajem i razumijem bolje nego većinu ljudi s kojima imam posla u životu.

»Jamci« identiteta

Može li netko imati identitet, nacionalni, etnički, bilo kakav koji je u velikoj mjeri društveni i kulturni konstrukt, bez jezika i teritorija, dakle bez nečega za što teorija kaže da je edipalno?

Kad god se spomene identitet, osjetim potrebu naglasiti da ja ne mislim na kartezijanski ili mehanički definiran identitet. Volim vjerovati da sam živ čovjek, a dok sam takav mogu imati jedino identitet koji je stalno nastajanje, dinamičan i promjenljiv fenomen. Ja koji predaje studentima razlikuje se od onog mene koji razgovara s jednim studentom (mijenjaju se ton, glasnoća, formulacije), a ja koji razgovara s mojom ženom razlikuje od onog mene koji razgovara s Ivicom Osimom. Sve te različite varijante mene imaju, naravno, jednu zajedničku jezgru (je li to duša gnostika?), jer sam sve to ja, ali se ta jezgra prema vani objavljuje uvijek u skladu sa sugovornikom, s drugim koji je u konkretnom slučaju moja granica. Nisi ti slučajno u svojoj knjizi povezao identitet i granicu.

Jesu li jezik i teritorij možda jamci identiteta? Onih, etnonacionalnih, geokulturalnih…

Ne znam šta bih mogao zamisliti kao »jamca identiteta«. Teritorij to sigurno nije, o tome svjedoče Židovi, kao jedan od najbolje artikuliranih kulturnih identiteta uopće. Do osnivanja Izraela oni nisu imali »svoj teritorij«, ali su itekako imali identitet utemeljen na Knjizi, doživljaju vremena, narativima i slikama. Jezik je, vjerujem, važniji od teritorija, kako za osobni tako i za kolektivni (kulturni) identitet, ali ni jezik nije nesumnjivi »jamac identiteta«. Nijemci, Austrijanci i Švicarci govore isti jezik, a sigurno su tri uvelike različita kulturna identiteta. Još očiglednije to vrijedi za Engleze, Amerikance i Australce. Bojim se da je nemoguće prstom pokazati nekog »jamca identiteta«, kao što je nemoguće jednoznačno reći šta je identitet. Ali da nas to ne oslobađa obaveze i potrebe da o njemu mislimo i govorimo.

Kad si već spomenuo moju knjigu, hvala ti, puno mi to znači… posvetio sam je sinu Tinu u nadi da će živjeti u svijetu u kojem identiteti neće biti ovoliko važni. Jesam li to pogrešno formulirao?

Znam da mnogim ljudima priča o identitetu ide na nerve, jedan je moj prijatelj u javnoj diskusiji jednom rekao kao mrzi samu riječ identitet jer su u bivšoj Jugoslaviji upravo zbog identiteta i u njegovo ime počinjeni strašni zločini. To je jako naivno uvjerenje, ne bi kod nas bilo bitno drugačije da smo bili neko drugi ili da smo bili niko. U ime Boga su počinjeni još gori zločini, u ime Istine isto tako. Upravo zloupotrebe identiteta, i pojma i fenomena, dokazuju da se radi o nečem važnom.

Istjerani iz raja

Nekako sam to i mislio. No, pisao si o jeziku i strahu. Zašto si ih povezao?

U jeziku se pokazuje, bolje nego u bilo čemu drugome, koliko je čovjek ovisan o drugome, vanjskom, kolektivnom, zajedničkom – i koliko to zajedničko, objektivno, iskrivljuje njegovo unutrašnje biće i osjećanje. Goethe bilježi na jednome mjestu: »Ljubav. Dok to ispisujem uviđam koliko to malo liči onome što osjećam u sebi.« Ali pritom onaj tko osjeća ljubav, mora reći upravo to da bi ga drugi razumjeli. Dakle preko jezika, u jeziku, prvi put poimamo koliko nas i kako svijet iznevjerava, koliko vanjski svijet ne odgovara onome što mi nosimo u sebi. Vjerujem da je to iznevjeravanje jedan od prvih izvora našeg »metafizičkog straha«, čak i onda kad nismo svjesni ni iznevjeravanja, ni straha.

Ima li i ne-metafizičkih strahova vezanih za jezik… iskustvo kao da nam govori da ima…postoje i čuvari, vlasnici, autori i autorizatori… jezika koji u velikoj većini s metafizikom nisu ni na »i«.

Ima, ima. Recimo, itekako postoji razina na kojoj su jezik i strah povezani, a ta je u neraskidivoj vezanosti našeg mišljenja za jezik. Jezik nas je upozorio da smo goli, jezik nam je oduzeo lijepu podudarnost »čisto prirodnih bića« sa sobom, jezik nas je istjerao iz raja. I to je jedan od izvora našeg »metafizičkog straha«, jer mi sve to znamo, bez obzira na to jesmo li toga svjesni. A poseban razlog da povežem jezik i strah u knjizi »O jeziku i strahu«, na koju aludiraš, jest činjenica da se u jeziku najpreciznije što je moguće daju registrirati strahovi jednog društva, kolektivni strahovi zajednice u kojima ljudi borave i kad te strahove ne dijele s drugim članovima svoje zajednice.

Higijenizacija jezika

Što misliš o higijenizaciji jezika?

Kad kažeš »higijenizacija jezika« ja mislim na čišćenje jezika od »krivih riječi«, »stranih utjecaja« i slično. Bojim se da su to posve uzaludni i besmisleni napori, jer u duhu se granice ne mogu povući, a pogotovo se ne mogu kontrolirati kao one što ih povlačimo na terenu. Jezici se miješaju i riječi sele iz jednog u drugi, koliko god to nama smetalo. Pritom se događaju i lijepe stvari i dobri, duhoviti nesporazumi. Pričao sam, recimo, jednom u Italiji kako u Bosni (i ne samo u Bosni) mnogi ljudi vjeruju da je »avlija« orijentalizam, jer su valjda riječ i fenomen koji ona označava došli s turskom okupacijom. Konkretno historijsko iskustvo nam takoreći ne dozvoljava da prepoznamo grčku riječ »aula«. A da i ne govorim o današnjim naporima da se spriječi usvajanje engleskih riječi u raznim jezicima. Kad bjesnimo na sveprisutnost engleskog jezika, zaboravljamo da ona nervira i ljude kojima je engleski materinji jezik, možda više nego nas.

Ma na jednoj sam razini pod »higijenizacija« mislio na formule kojima se ljude licemjerno i zapravo odvratno prividno štiti od užasa svijeta. Recimo, kriminalci koji nas pljačkaju i gaze po kopnu i po vodi nazivaju se »kontroverznim poduzetnicima«… i na to sam mislio.

Posve druga stvar je (zlo)upotreba stručnih idioma, koja me često zasmijava jer neodoljivo podsjeća na upotrebu magijskih formula. Kod liječnika je to više nego očigledno, oni upotrebom iskvarenog latinskog doslovno osvajaju moć nad sirotim pacijentom, onako kako je svećenik dobrim latinskim osvajao moć nad vjernicima ili vračara magijskom formulom osvajala moć nad svojim klijentom. Jasno je da ova upotreba jezika kod liječnika ne mora biti samo izraz njihove »volje za moć«, vjerujem da ima liječnika koji pri pokušaju liječenja žele iskoristiti i ovaj »magijski momenat« tajnog jezika. Iako moram priznati da je dvoje sjajnih liječnika, koje sam upoznao u svom dugom životu, govorilo kristalno jasno. Ali oni su, kako rekoh, sjajni liječnici.

Paralele s Meksikom

Kada si pisao, za mene, jednu od ponajboljih knjiga, pritom ne mislim ni tvojih, ni europskih, ni bosanskih… jednostavno ponajboljih, »Noćno vijeće«, pišući o njoj naišao sam na zapanjujuće paralele s bosanskom situacijom i onom (pred)revolucionarnog Meksika. Jesi li, pišući o tvojemu Simonu bio svjestan postojanja lika Juana Preciada i sela Comale u Jaliscu koje tako podsjeća na selo u koje se spušta tvoj Simon?

Nisam bio svjestan, kako bih bio? Ja pišem razumom, i talentom, i ostatkom bića, tojest svim onim što jesam ja, od iskustava koja sam stekao, preko arhetipskih slika koje nosim od djetinjstva, do emocija, snova, slutnji. Kolege i prijatelji su me upozoravali na niz paralela romana »Noćno vijeće« sa knjigama i piscima koje uvijek iznova čitam, recimo s »Pedro Paramo« Juana Rulfa ili s Kafkom. U prvi mah su mi te paralele djelovale kao dosjetke ljudi koji se vole igrati paradoksima, kako je vrijeme prolazilo i ja se odmicao od svog romana, poimao sam da to nije baš tako i da te paralele zaista postoje. Koliko je u uspostavljanju tih paraleliteta historijskih utjecaja (sličnosti Bosne i Meksika o kojima govoriš), a koliko utjecaja knjiga koje sam bezbroj puta čitao i usvojio, ne mogu odgonetnuti.

Tvoje se knjige, konkretno »Noćno vijeće« i »Izvještaji iz tamnog vilajeta« na neki način bave fenomenom prošlosti koja nije prošla, nekakvim trajnim prezentom regije i kulture koje nikako da se odvaže na iskorak u bilo kakvu dimenziju produktivnog zaborava koji bi našu djecu, kad već nije nas, mogao usmjeriti u budućnost…

U »Noćnom vijeću« ima tvrdnja da prošlost svakome od nas svuda razapinje zamke i samo je pitanje vremena kada će ko upasti u zamku pripremljenu za njega. Naravno da su »dijelovi prošlosti« zaista prošli i sahranjeni, ali su zato drugi »dijelovi prošlosti« prisutniji, stvarniji i življi od velikog dijela onoga što se zbiva sada. Mnogo od onoga što se zbiva upravo sad, što se čini prokleto aktualnim, ustvari uopće nije stvarno i prošlo je (u smislu sahranjeno) još dok se događa. Vrijeme je, učio nas je Platon, pokretna slika vječnosti, stvarno vrijeme je dakle ono u kojem se zrcali vječnost.

Humorna distanca

Ajmo u trajni prezent »malih« kultura. Kada je na simpoziju o sebi samom, Abdulah Sidran komentirao počasni doktorat koji mu je dodijeljen u Makedoniji, na duhovit je i iskren način govorio o svom mjehuru, boli pri pišanju i kateteru kojega su mu ugradili makedonski akademici. I ti i Avdo ste akademici. Odakle takva opuštenost i samoironija u bosanskoj akademiji nauka i umjetnosti. Gotovo mi je nemoguće zamisliti nekog hrvatskog akademika da o sebi govori na taj način. Ono, da kao i mi drugi ima fiziološke potrebe, prostatu, mjehur…. da božemiprosti, piša. A Avdo ovako…

Ima jedna prelijepa bilješka u dnevniku Arthura Schopenhauera. Mi ljudi smo, kaže u toj bilješci, smiješne kreature koje ne mogu ništa a sebe ipak uzimaju strašno ozbiljno u svojoj datoj aktualnosti. Jedini lijek od toga je malo humora, odnosno distance od sebe, koju humor donosi – kad to imamo, mi smo i dalje smiješne kreature, ali smiješne kreature koje se smiju. Kao da je opisivao Bosnu i bosanski humor kad je ispisivao ovu bilješku. Vjerujem da je upravo humor ono što me neraskidivo vezuje za Bosnu. Taj humor, odnosno stanovita distanca od sebe koju humor proizvodi, ne daju mi da sebe uzmem previše ozbiljno i pogotovo mi ne daju da zaboravim na svoju ljudsku ranjivost, slabost, izloženost. Volim ja naravno o sebi dobro misliti, volio bih ponekad povjerovati i u svoju veličinu, ali me nikakva ljudska veličina ne oslobađa od slabog ranjivog ljudskog tijela sklonog da boli. Ili kako je moj djed govorio: »Što god da uradiš, kako god da se okreneš, prkno ti je pozadi «. Tome služi humorna distanca od sebe: kad pomisliš da si velik, ona te podsjeti koliko si slab, a kad ti je nepodnošljivo što si slab, ona te podsjeti da bi mogao biti velik, bar toliko da podneseš svoju slabost.

(DEPO/em)

MUHAMED FILIPOVIĆ OTKRIO DETALJE IZ 1993. GODINE: Alija i Haris su pristali na podjelu Bosne

MUHAMED FILIPOVIĆ OTKRIO DETALJE IZ 1993. GODINE: Alija i Haris su pristali na podjelu Bosne
Utorak | 20.03.2012.

Kad je rahmetli Alija Izetbegović potpisao sporazum u Ženevi, u ljeto 1993. godine, kojim se prihvata prijedlog međunarodne zajednice o ustrojstvu Bosne i Hercegovine kao unije tri različite države, tražio sam od njega da ponudi ostavku na mjesto predsjednika BiH, rekao je na prošlosedmičnom gostovanju u emisiji “Telering” akademik Muhamed Filipović

Prema njegovim riječima, ovim potpisom unutar BiH bi se stvorila muslimanska državica, što je, kako je rekao, i bio cilj tadašnjih vladajućih institucija.

Ratni zločinac

- Čim se rahmetli Izetbegović vratio u BiH, tražio sam da se napravi sjednica na kojoj sam tražio da zbog zloupotrebe položaja i prekoračenja granice ustavnih ovlaštenja ponudi svoju ostavku. On, naime, nije obavijestio ni članove Predsjedništva niti ostatak državne delegacije o svom postupku – rekao je Filipović.

Izetbegovićevu odluku, kako navodi Filipović, branio je tada osuđeni ratni zločinac Fikret Abdić, a rahmetli Duraković je smirio situaciju rekavši da “prespavaju po ovom pitanju i da odluku donesu sutra”.

- Te večeri Alija me pozvao kod sebe u sobu, gdje mi je rekao da je pogriješio i tražio od mene savjet kako da se ta situacija prevaziđe. Ja sam mu rekao “sad ćemo napisati jedno pismo Ovenu (Owen) i Stoltenbergu u kojem ćeš im reći da ti nije jasno da li će takva unija biti jedinstven državnopravni i međunarodni subjekt i da zato poništavaš svoj potpis” – rekao je Filipović.

Kako je akademik Filipović istaknuo, uskoro je nastupilo njegovo isključenje iz delegacije i premješten je na poziciju ambasadora BiH u Švicarskoj.

- Tim potezom sam u cijelosti neutraliziran. Uskoro sam pozvan na Bošnjački sabor, uz objašnjenje da je usvojen moj zahtjev o preimenovanju Muslimana u Bošnjake. Međutim, Sabor je održan da bi se razmatrala odluka o njegovom proglašenju za ustavotvornu skupštinu i donošenju ustava novostvorene bošnjačke države kao i imenovanju Alije Izetbegovića za njenog prvog predsjednika – ustvrdio je Filipović.

Podrum hotela

Naveo je i da se sve to dešavalo u tajnosti, u podrumu hotela “Holiday Inn” i da je među najgorljivijim pristalicama ove ideje bio Haris Silajdžić.

- Na svoje sam uši slušao Silajdžića kako objašnjava da su međunarodni uvjeti takvi da je moguća bošnjačka država, a da međunarodna zajednica kao i Srbija i Hrvatska neće imati ništa protiv toga. Reagirao sam i rekao, “ako je to tako, zašto se radi iza leđa ljudima i borcima trebamo reći da se, onda, prestanu boriti za jedinstvenu BiH”. Dosta ljudi me tada podržalo i uspjeli smo onemogućiti tu avanturu – zaključuje Filipović i dodaje da zbog te ideje o bošnjačkoj državi neke osobe i danas figuriraju veoma visoko u bošnjačkoj politici, no da je takva ideja neizvodljiva.

SDA i HDZ nemaju legitimitet

Filipović se u svom izlaganju dotaknuo i statusa Mostara, naglašavajući da Sulejman Tihić i Dragan Čović nemaju legitimitet da razgovaraju o mostarskom problemu.

- Ako u Mostaru dođe do majorizacije Bošnjaka, egzil ovog naroda je izvjestan, što znači da više nema BiH. Vođe SDA i HDZ-a pogotovo ne mogu učestvovati u ovome, jer je jedna stranka bila nosilac destrukcije Mostara, a druga je to prihvatila. Kako mogu SDA i HDZ odlučivati o Mostaru kad iza sebe imaju historiju katastrofe za ovaj grad – naglašava Filipović.

Avaz/DEPO PORTAL – BLIN/a.k.

Da li će Srbija suditi Nataši Kandić zbog borbe protiv ratnih zločina

PODIGNUTA TUŽBA PROTIV DIREKTORICE FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO

Ponedjeljak | 19.03.2012.

Načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković podnio je tužbu protiv direktorice Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić zbog optužbi da je odgovoran za ratne zločine na Kosovu, a ovaj slučaj, koji bi trebalo da je u nadležnosti Tužilaštva za ratne zločine, dospio je pred redovni beogradski opštinski sud, javlja Radio Slobodna Evropa

Nataša Kandić izjavila je da nije iznenađena tužbom.

- Tužba je očekivana. Najavljivao ju je i ministar odbrane Šutanovac i načelnik Generalštaba Diković, tako da tu nema nikakvog iznenađenja. Kao što ja nemam nikakvog očekivanja od suda, budući da je ministar Šutanovac rekao da će sud utvrditi da je dosije Diković Fonda za humanitarno pravo lažan, falsifikat, da nijedan navod nije tačan, da je pravi dosije u Ministarstvu odbrane“, kaže Kandić.

U dosijeu FHP je navedeno da je 37. motorizovana jedinica Vojske SR Jugoslavije na Kosovu, kojom je komandovao Ljubiša Diković, sadašnji načelnik Generalštaba Vojske Srbije, a koju je Slobodan Milošević odlikovao Ordenom narodnog heroja, počinila zločine ubistva civila, silovanja, maltretiranja i prebijanja. Taj dosije je Nataša Kandić prosledila državnom tužiocu u januaru ove godine da bi odmah iza toga ministar odbrane Dragan Šutanovac odbacio optužbe rekavši da su potpuno lažne, a ubrzo iza toga i Tužilaštvo za ratne zločine da nema nikakvih osnova za sumnju u krivicu genarala Divkovića.

Grupa nevladinih organizacija je krajem februara ponovo javno zatražila da Tužilaštvo ispita navode iz dosijea Fonda Nataše Kandić. U Tužilaštvu za ratne zločine u ponedeljak nisu hteli da komentarišu slučaj Diković osim što su nam potvrdili da je u toku postupak po prijavi.

Zamjenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić je našem radiju saopštio još krajem februara da se ispituju navodi Fonda i da dosije nije odbačen.

- Po njoj ćemo postupati u skladu sa zakonom, na pravi način u smislu provere svih informacija koji se navode u tom dosijeu a sve drugo su spekulacije. Mi do sada protiv generala Dikovića nemamo apsolutno ništa. Mi smo i tada pozvali FHP da dostavi informacije o onome što oni znaju. Po onome što smo mi videli, ako se radi o istom dokumentu, mi stojimo iza naših stavova, s tim što ćemo, naravno, uraditi sada porvere u skladu sa zakonom“, rekao je Radiju Slobodna Evropa krajem februara Bruno Vekarić.

Goran Miletić, programski direktor za Zapadni Balkan organizacije Branitelji za građanska prava smatra da je očigledan politički pritisak vlasti i da privatna tužba opštinskom sudu nije način na koji treba da se utrdi odgovornost visokog vojnog oficira za ozbiljne tvrdnje, uz ozbiljne dokaze sadržane u dosijeu Fonda za humanitarno pravo.

„Plašim se da i u slučaju tužbe generala Dikovića protiv Nataše Kandić ne može se ništa drugo očekivati nego da se slede uputstva koja su stigla od izvršne vlasti”, kaže Miletić koji je imao priliku da pročita dosije. „Ključni događaji koji se u njemu spominju u vezi sa generalom Dikovićem se zaista temelje na osnovu rekonstrukcije svih događaja koji su se desili na Kosovu. Najmanje što se na osnovu toga može reći da general nije dostojan da bude na toj funkciji.”
Nataša Kandić
​​
U vezi sa krivičnom tužbom protiv Nataše Kandić, Miletić kaže:

„U jednoj pravno uređenoj državi svako ima pravo da tuži u slučaju kada misli da je u pitanju uvreda ili kleveta, međutim, ovo je situacija kada su neke druge stvari. U pitanju su ozbiljni navodi sa vrlo ozbiljnim dokazima, u pitanju je načelnik Generalštaba, nije u pitanju bilo koja funkcija i u pitanju su, ono što je najbitnije, a što se često zaboravlja, žrtve.“

Nataša Kandić izdvaja jedan zločin koji se opisuje u dokumentu na sajtu Haškog tribunala, a koji tereti generala Divkovića. Reč je o streljanju albanskih civila 99-te godine o čemu postoji potvrda svedoka čije je iskaze prikupio i Fond za humanitarno pravo.

„27. marta 1999 godine borbene grupe 37 motorizovane brigade Vojske Jugoslavije streljala je grupu albanskih civila koji su prethodno bili bez ikakvog razloga zarobljeni. Dvojica preživelih kažu da je streljano 20-ak ljudi, a oni su preživeli jer su ih mrtvi koji su preko njih pali zaštitili od metaka“, navodi Kandić.

Iako postoje svjedoci, kaže Nataša Kandić, sve što se događa od trenutka obelodanjivanja dosijea upućuje na zaključak da Srbija još uvek štiti svoje generale. Ali ona ne gubi nadu.

„Njihova reč protiv reči političara u ovom političkom trenutku neće baš mnogo vredeti. Doći će taj politički trenutak kada će svi početi otvoreno da pričaju. Da li će to biti za pet ili deset godina…“, rekla je ona.

(DEPO/BLIN/em)

Abdulah Sidran, najveći živući bh. pjesnik: Bošnjaci bez Bosne ne mogu preživjeti!

Najbrži put ka nestanku Bošnjaka bila bi jednonacionalna muslimanska državica.

Autor Faruk VELE | Dnevni AVAZ, Objavljeno 02.03.2012.

Sidran: Bosanski patrioti osjećaju se prevarenim

- Bosanske patriotske snage moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka – Bosna je bosanska! – kaže u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” akademik Abdulah Sidran, najveći živući bosanskohercegovački pjesnik, a od prošle godine i počasni doktor Univerziteta audiovizuelnih umjetnosti Evropske filmske akademije.

Ovaj intelektualni velikan, koji već godinama proživljava sudbinu svih velikih bosanskih umnih glava, od šikanirana, anatemisanja i prešućivanja, do problematiziranja i napadanja, pristao je za naš list podijeliti svoja promišljanja i odgovore na pitanja koja bi se, u osnovi, sva mogla svesti na dva osnovna: Šta će biti s nama i kuda to Bosna ide? Pitanja su to koja muče većinu bosanskih patriota, većinu običnih, čestitih bosanskih ljudi. Ne zato što su željni politike i prodavanja have, već baš zato što su umorni od svega i što od traženih odgovora zavisi i njihova budućnost. Naš književnik govori o svom radu i osvrće se na ljude i pojave iz naše zbilje.

Bosna je bosanska

Kada sam se pripremao za ovaj intervju, kolege su me upozorile na Vaše izvjesne zdravstvene probleme posljednjih dana. Zato ovaj razgovor želim početi pitanjem za Vaše zdravlje i nadom da Vas zatječem u rahatluku, u miru i da ste dobro.

- Život je posao. Tako i bolesti koje nasrću na ljude u poznim godinama valja tretirati kao dio posla. Ušao sam u 68. godinu i ne bi bilo normalno da “pucam od zdravlja”. Primijetio sam – znate onu pojavu, kad te zub prestane boljeti čim uđeš u zubarsku čekaonicu? – da živnem, i korak mi postane mladalački, čim prođem kroz bolničke hodnike, čekaonice i ordinacije. Oči se nagledaju tuđe ljudske muke, pa vlastita postane manja i lakša. Dakle, dobar sam, hvala Bogu.

Ovog mjeseca i u Sarajevu bi trebalo biti promovirano Vaše posljednje autobiografsko djelo “Otkup sirove kože”, koje je objavljeno u Zagrebu i Beogradu, a za koje su domaći izdavači besramno pokazali tako malo interesa. Kakva osjećanja nosite u sebi uoči sarajevske promocije? Pitam to zbog tužne činjenice da su nam ponovo iz susjedstva morali ukazati na Vaše djelo ili, bolje reći, ukazati na naše velikane.

- Najtačnije je kazati da je to autobiografski roman. Čitaoci “Avaza” se sjećaju da je on najprije, više od dvije godine dana, svake sedmice, objavljivan u nastavcima, na stranicama “Avazovog” tjednika “Global” i u subotnjem “Avazu”. Mnogo je ljudi po Sarajevu jedva čekalo dan kad izlazi novina s tim mojim ispovijestima. Kad sam posao priveo kraju i uobličio knjigu, imao sam dvije ponude, jednu iz Beograda, drugu iz Zagreba. Iz Bosne, nit me ko šta pitao, niti mi šta nudio.

Takva pojava u našoj kulturnoj istoriji nije ništa novo i bilo bi zanimljivo istražiti zašto je to tako, ali ne bi nikako valjalo da se pisac zbog toga sikira. Kako je onima na čije se djelo niko nije ni osvrnuo? Pokraj Sarajeva, u nekom selu kod Hadžića, živi pjesnik Alija Dubočanin. Kad god neko – a događa se često – uz moje ime pridoda ono “najveći živući”, ja se postidim i pomislim na Aliju Dubočanina. Kakvu divnu poeziju taj čovjek piše ! A niti ga ko spominje, niti za njega zna.

Prije “Otkupa sirove kože” u Zagrebu je objavljena i Vaša zbirka “Partizansko groblje”. Zbog nas ovakvih kakvi smo, bojite li se da ćete na kraju i Vi završiti kao hrvatski pjesnik, poput Maka Dizdara, ili kao srpski pisac poput Meše Selimovića?

- To nije bilo moguće ni prije 30-40 godina, kad sam, kao bosanski musliman, znao šta nisam, i zbog toga odbijao da uđem u srpske i hrvatske pjesničke antologije. Pa, kako bi bilo moguće danas, kad znam i šta nisam i šta jesam, i kad više niko ozbiljan ne osporava postojanje bošnjačkog naroda i njegove književnosti? Taj istorijski proces je završen. Tu, međutim, ima jedna druga veoma važna stvar. Južnoslavenske književnosti, pisane na štokavskom narječju zajedničkog jezika, veoma su bliske, isprepletene, s otvorenim mogućnostima dvojne (pa i trojne!) pripadnosti, i bila bi pogubna svaka zatvorenost i samoizolacija.

Svojevremeno ste mojoj kolegici kazali da biste, da živite u Sarajevu, nekoga ubili. Osjećate li se još tako u rodnom gradu?

- Nisam tako kazao, bilo bi to odvratno, opasno, možda i podložno krivičnom gonjenju, kao javno izrečena prijetnja. Pobrajajući razloge zbog kojih ne mogu živjeti u Sarajevu, kazao sam, na način pjesničkog pretjerivanja, kako se bojim da nekog ne ubijem. Dakle, bojim se. U tome je suština, u tome strahu s kojim smo naučili da živimo kao da je on, taj strah, naša druga koža, iz koje nam nema izlaza, do smrtnoga trena, pa ni tada.

Kako gledate i na tu stalno prisutnu potrebu da se Vi na ovaj ili onaj način problematizirate?

- Moji su nesporazumi sa sarajevskim kulturnim establišmentom počeli u decembru 2000. godine kada je novinarka “Oslobođenja” Nagorka Idrizović moje ime stavila na spisak pisaca-ratnih zločinaca, a PEN centar BiH odbio da dadne javno saopštenje kojim bi me uzeo u zaštitu. Stvar se vremenom komplikovala, a nesporazumi pretvarali u konflikte i čeone sudare. Naravno, to je gruba, spoljašnja slika stvari, pogled iznutra uviđa kako je ta istorija satkana od nijansi i tananih preliva za čije je uočavanje potreban znatan protok vremena. Nije to zapravo ni saopštivo novinskim jezikom…

Beogradski špijuni

Jučer je obilježen Dan nezavisnosti naše države. Iz tih dana, “dok smo vjerovali” , mnogi se sjećaju Vas iz spota za pjesmu Kemala Montena “Pismo prijatelju”. Kako danas gledate na dvije decenije stalne borbe za Bosnu i ovu neizvjesnost pred kojom se danas nalazi naša zemlja, čini mi se većom nego 1992. godine? Nikako da nam se, što bi rekao naš čovjek, razabere.

- Znam da postoje društvene konvencije kojih se civilizirani ljudi moraju pridržavati, ali sam zbilja potpuno ravnodušan kada govorimo o prazniku i praznicima. Teško mi je dokučiti smisao bilo kakvog praznovanja i slavljenja bilo čega u zemlji kakva je danas naša Bosna. Ako o tome baš moram govoriti, onda bih svakako iskazao svoje uvjerenje da je BiH, kao jedna od šest jugoslavenskih republika, bila i nezavisnija i suverenija i samostalnija i slobodnija nego što je danas, kao “samostalna”, “nezavisna”, itd.

Sjećam se da je “ozloglašeni” tandem Mikulić-Pozderac po istočnoj Bosni hapsio beogradske špijune-provokatore, ubačene da iskonstruišu nacionalne sukobe na bazi “ugroženosti Srba”. Danas, ne smiješ u svijet nosa promoliti, da te negdje ne uhapse po nalogu beogradskih policijskih službi…

Vaši stihovi poučavaju: “Rat je bio mila majka što nam učiniše ove godine potom”… Primijetite li da se danas ljudi ponajviše osjećaju upravo tako?

- Da, ništa nam se gore nije moglo dogoditi od toga da čovjek danas može kazati: rat je bio bolji – i biti u pravu. Strašno. To razum ne može prihvatiti. Jednom sam na nekom političkom skupu kazao kako se mnogi od bosanskih patriota osjećaju prevarenim na vrlo neobičan način: kao da su požrtvovano, svom snagom, igrali u utakmici za koju nisu znali da je bila namještena! Uvečer mi zazvonio telefon, javio se jedan penzionisani general bosanske vojske, da mi zahvali što sam našao riječi za kojima je on tragao 15 poslijeratnih godina…

Nedavno je pompezno proslavljena 20. godišnjica Republike Srpske. Kako ste doživjeli taj događaj koji su beogradski mediji, između ostalog, nazivali i najvećim skupom srpskih glava poslije večere kod cara Lazara uoči boja na Kosovu?!

- Ako ćemo pravo, oni imaju šta obilježavati i “slaviti”. Istorijski gledano, stvari stoje ovako: nijedan prethodni srpski ustanak u Bosni, pa ni onaj najvažniji, iz 1875/78. godine, nije rezultirao nikakvim pravnim posljedicama! Da podsjetimo čitaoce “Avaza”: tadašnji srpski ustanici (rukovođeni iz Srbije, u svakom pogledu, kao i 1992.) stigli su proglasiti “pripojenje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori”, ali se tadašnja međunarodna zajednica na to nije obazirala. Na Berlinskom kongresu 1878. dala je ovlasti Austro-Ugarskoj da uđe u Bosnu i Hercegovinu i u njoj uvede red. Rečeno-učinjeno.

Ali su ti ustanici, očigledno, strpljiv svijet. Sačekali stotinuikusur godina, ponovo pobili, poklali i prognali svoje komšije – proizveli potom pravnu posljedicu! – i imaju šta da obilježavaju i slave. A što time, htjeli to ili ne, priznavali to ili ne, slave Zločin i Genocid na kojemu njihova slavljenica počiva, to ih nije briga. Ako ih o tome štogod upitaš, u povjerenju će ti šapnuti na uho: “To se zaboravlja, Republika Srpska ostaje!”

Slijepo crijevo

Šta nam je onda činiti? Kako sačuvati Bosnu?

- Pokazalo se da ona formulacija ZAVNOBIH-a koju smo pedeset godina s ponosom navodili kao vrhunaravnu mudrost – da “Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska – nije nikakva mudrost nego jezičko-logička vratolomija nemoćna da izdrži nadolazeće povijesne kušnje. Srbija i Hrvatska su iz njene prividne logike, a pod plaštom brige za svoje sunarodnike u BiH, potezale svoja imovinska prava, to jest teritorijalne pretenzije na BiH, dovodeći je praktično do samog uništenja i nestanka. Bosanske patriotske snagu moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka – Bosna je bosanska!

Vi ste ranih devedesetih u jednom TV duelu intelektualaca u Zagrebu, gdje se razgovaralo o sudbini Jugoslavije, navodno kazali: “Jebeš Bosnu koja zemlje nema!” Jeste li Vi, zapravo, već tada slutili šta će se dešavati na našem prostoru i da je sudbina Bosne krajnje neizvjesna?

- Znalo se ponekad dogoditi da kažem nešto tako uvrnuto, pa ljudi upamte, a ja zaboravim. Tu sam zapravo izvrnuo rečenicu koju je kazao Moša Pijade, u onome ratu, hvaleći pogodnosti Bosne za gerilsko ratovanje: “Jebeš zemlju koja Bosne nema!” Dobro, Mošo, ali kakve su naše današnje prilike, tačnije je da se kaže: “Jebeš Bosnu koja zemlje nema!” A skoro smo stigli do te tačke. U kojoj više Bosne ima u ljudskim dušama nego što je ima na terenu, na zemlji, tamo gdje je hiljadu godina bila i postojala.

Šta je, u slučaju smrti BiH, sudbina Bošnjaka? Sve više se i u javnosti regiona upozorava na “bošnjačku Palestinu”. Zabrinjava li Vas to?

- Davno sam napisao: najbolji bošnjački nacionalni program je bosanski državni program. Bez bosanske države Bošnjaci kao narod ne mogu preživjeti. A najbrži put ka nestanku bila bi jednonacionalna muslimanska državica.

Baca li Vas u očaj činjenica da je Hrvatska na pragu Evropske unije, da se Srbiji otvaraju vrata za to, dok BiH ostaje (izgleda trajno) slijepo crijevo Evrope?

- Pošto nikako nije moglo biti da prvi idemo mi, pa za nama naši komšije, pošto oni svakako idu prije nas, onda je dobro što idu što prije, i tome se treba radovati. Raspravu o pravičnosti ostavljamo za neku drugu istorijsku priliku.

Kako komentirate žestoku agresiju cijelog aparata iz RS i Srbije u konstruiranju matrice gdje bi krivica za genocid i užase naprosto bila izjednačena, pa čak bi bili proganjani oni koji su branili BiH ili oni koji danas govore o toj našoj prošlosti koja nam se, kako kaže akademik Muhamed Filipović, još dešava? Na tom tragu i “otac nacije” Dobrica Ćosić objavio je ovih dana knjigu “Bosanski rat”.

- Nema se tu šta komentirati, samo budale i teški naivci mogu povjerovati da je Beograd i u čemu odstupio od velikosrpskog programa. Pisac koga spominjete jedan je od glavnih organizatora ratova u Jugoslaviji, najvažniji je kreator politike etničkog čišćenja i tvorac sintagme o “humanom preseljenju”. Umjesto da sjedi na haškoj optuženičkoj klupi, on i danas kreira nacionalnu i državnu politiku Srbije. Agresiju na Bosnu naziva “bosanskim ratom”, što treba da zamaskira ulogu Srbije u njemu, definiše ga kao “internacionalni verski rat”, što treba, naravno, da naglasi ulogu islamskog faktora.

Priznaje da je srpski narod “u celini” imao velike gubitke, ali i jedan veliki dobitak: “prvi put u istoriji dobili smo srpsku državu zapadno od Drine”. Ultimativno od srpskih političara zahtijeva da ne dopuste “srebrenizaciju bosanskog rata”, kao ni “markalenizaciju rata za Sarajevo”. A šta je to drugo nego negiranje genocida i ponavljanje tvrdnji da su “muslimani sami sebe granatirali”? Sve je to, manje ili više skriveno ili neskriveno, zvanična srpska politika…

Dosta pažnje izazvao je i film Anđeline Đoli (Angelina Jolie) “U zemlji krvi i meda”. Imali smo burne reakcije iz Srbije. Jeste li gledali film i šta mislite o tom djelu?

- Nisam bio u mogućnosti da gledam film. Ako mi ne pobjegne, i ako me zdravlje posluži, svakako ću ga gledati iz jednog jedinog razloga: nepojmljiva mi je zamisao o seksualnosti i ljubavi između muškog i ženskog subjekta u okolnostima logora i paklu zločinstva.

A jeste li Vi razmišljali o scenariju za film koji će, nakon antologijskog “Savršenog kruga”, iz ovog konteksta progovoriti o toj našoj bliskoj istoriji ili o našem aktuelnom trenutku? Imate li volje i snage za to?

- Moji su filmski vozovi prošli. Imam četiri napisana, a nerealizirana filmska teksta i bilo bi suludo da mrvice preostale snage ulažem u nešto što odlazi u ladicu.

Narod – utopljenik

Šta mislite o bošnjačkoj politici danas? Prije nekoliko godina upozoravali ste da “bošnjački rukovodioci ne žive sa svojim narodom”. Nije li to kulminiralo posljednjih godina u kojima armija od pola miliona nezaposlenih gleda kako da ubije za koru hljeba, dok uzak krug ljudi uživa, i to baš na sirotinji naroda?

- Nisam u stanju zamisliti ništa što bi odgovaralo smislu toga pojma. Bošnjačka politika ne postoji. Pod tim imenom na javnoj sceni figurira jedan ideološko-propagandni konstrukt o kojemu horski galame složna braća hrvatsko-srpskih rasturača Bosne. A ono što bi uistinu trebalo biti bošnjačka politika – u stvarnosti ne postoji. Ko da je kreira, ko da je osmisli i formuliše ?

S jedne strane sirotinja o kojoj govorite, sa druge profesionalni političari, stranački i državni funkcioneri, koji od svakodnevne, teške i komplikovane borbe za vlast nemaju ni vremena ni snage ni za kakvu drugu borbu – kakva se tu bošnjačka politika može očekivati? Ona bi, barem u svojim strateškim crtama, morala biti rezultat izvanstranačkog i nadstranačkog promišljanja – a ja nigdje ne vidim – ni institucionalno ni vaninstitucionalno – subjekte koji bi pokrenuli i do kraja izveli takav proces.

Je li prošlogodišnje osnivanje Bošnjačke akademije nauka u Novom Pazaru bilo ispravan potez?

- Ne znam. Ne zna niko. Moramo pustiti da to vrijeme pokaže. Ali vam moram priznati da onomad nisam podržao tu ideju, iz više razloga. Najprije, nije mi bilo logično da Bošnjaci mogu u korist Bosne činiti isto ono što bosanski Srbi i Hrvati (Republika Srpska, Herceg-Bosna) čine u želji da joj naštete. Drugo: kazao sam da je bošnjački narod utopljenik, a mi mu, umjesto čamca ili barem pojasa za spasavanje, dobacujemo dječiju igračku, neka se zabavi. Treće: smatrao sam da to nije ispravan red poteza, da najprije treba organizirati Bošnjački sabor, kao nadstranačku i nadreligijsku objediniteljsku instituciju, koja bi kreirala Program, kako bi se sve što dalje treba radilo onako kako taj program predviđa…

Enver Dizdar upozorio je u “Oslobođenju” da niste reagirali kada je nacionalista iz SDS-a Ognjen Tadić u televizijskom duelu Bošnjacima podvalio istorijsku izdaju Bosne u vrijeme dolaska Turaka. Je li Vas to uvrijedilo?

- Enver je upućen u fenomene bosanskog srednjovjekovlja i dobro je što se javio na taj način. Međutim, ja sam se u toj emisiji plašio vremenske oskudice i bio unaprijed odlučio da ne trošim vrijeme na povijesne teme i prepirku o njima. Važnija mi bila živa stvarnost i svježa, nedavna prošlost, dakle ono što se obuhvata terminom “udruženi zločinački poduhvat”.

Možda će Emirov Andrićgrad nekada biti “Muzej genocida u Podrinju i istočnoj Bosni”

Imate li ikakve kontakte s Emirom Kusturicom? Imate li ikakve profesionalne planove s njim. Šta, inače, mislite o Andrićgradu koji gradi s Miloradom Dodikom?

- Nismo se uspjeli ništa dogovoriti. Ispalo skroz blentavo: on neće da radi filmove prema scenarijima koje ja imam napisane, a ja neću i ne mogu da pišem nove scenarije, prema njegovim prijedlozima i idejama. Nismo se čuli od ljetos, kad smo se više od sat vremena telefonski prepirali oko njegovih graditeljskih poduhvata. Ne može se i ne smije zaboraviti činjenica da je Višegrad mjesto strašnih masovnih zločina izvršenih 1992. godine nad bošnjačkim narodom. Nikakva spektakularna gradnja ne smije voditi ka zatiranju kolektivne memorije! Možda će, u nekoj razumnoj vremenskoj perspektivi, kad se smire strasti i ohlade glave, taj Emirov Andrićgrad postati centar naučno-obrazovne institucije koja će se zvati “Muzej genocida u Podrinju i istočnoj Bosni 1992-1995”. Zašto da ne? Ni nacionalističko ludilo ne može vječito trajati.

Nije moguće preboljeti gubitak ljudi kao što je bio dr. Eso Sadiković

Vehid Gunić kazao je da ste smislili scenarij o bolnoj sudbini krajiške legende dr. Ese Sadikovića. Vi ste u pogovoru za njegovu knjigu napisali: “Da sam ga poznavao, ne znam kako bih preživio njegovu smrt.” Radite li već na tome?

- Nije moguće preboljeti gubitak takvih ljudi kao što je bio dr Eso Sadiković. Njegovome ubojici i nalogodavcu ubojstva malo bi bilo odrezati sedamdeset smrtnih kazni i sedamdeset doživotnih robija! Ali, kad uz ogroman voljni napor uključim mozak profesionalnog filmskog scenariste, vidim da bi ta priča tražila sasvim neobičnu, originalnu filmsku naraciju. Bila bi to kombinacija dokumentarnog i igranog postupka.

Dokumentarni bi se bavio detekcijom, istraživanjem načina i okolnosti ubistva, života u logoru Omarska i poslijeratne sudbine Esine djece… a igranim postupkom bi se “oživjele” desetine komičnih situacija iz njegovog predratnog života, onih situacija koje je on kreirao svojom neiscrpnom maštom, proizvodeći fenomenalan, nenadmašan humor sasvim originalnog tipa. To ne bi bio suviše skup projekat i mogao bi se uraditi relativno brzo. Na potezu su Vehidovi Krajišnici.

O bošnjačkim političarima

Možete li se ukratko osvrnuti na bošnjačke političare i njihovu politiku – od aktuelnog i bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Harisa Silajdžića, predsjednika SDA i SDP-a Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžije, do lidera opozicije Fahrudina Radončića?

- Osim sa Sulejmanom Tihićem, mene sa svakom od tih osoba vezuju neke sasvim privatne, ponekad delikatne i neobične uspomene. Emotivni potencijal tih uspomena dobra je građa za literaturu, veoma loša za novine. Novine ne trpe privatnost i emociju. Zato se ne mogu, kako kažete, ukratko osvrnuti na njihove likove. Možda bih o svakome od njih umio skrojiti kakav šaljivi pjesnički epigram, ali u dvije rečenice kazati nešta ozbiljno, u jednom novinskom razgovoru, sigurno nije ni dopustivo ni moguće.

O reisu Ceriću

- Činilo mi se mnogo pametnim kad je u Zenici, 1996. godine, kazao kako ćemo mi “najprije graditi fabrike, a onda neka svaka fabrika napravi po jednu džamiju!” Bilo mi drago što imamo tako pametnog reisa. Pa, mnogo žao kad sam, dvije-tri godine kasnije, shvatio da se u njegovom načinu razmišljanja nešta bitno promijenilo. Događalo se kojiput da mu se obratim sa kakvom molbom, žalbom, pritužbom – nije mi bivalo prijatno, i nije bivalo fajde.

A. Sidran: Izvještaj o individualnim aktivnostima za 2011. godinu

Predavanje o umjetnosti scenarija, za polaznike Talent kampusa SFF-a. O tom se predavanju među filmskim radnicima mnogo govorilo pa me odmah pozvali da slično predavanje održim na Filmskom festivalu u Herceg-Novom

Predavanje o umjetnosti filmskog scenarija i govor na svečanosti zavtvaranja Festivala u Herceg-Novom

“Otac na službenom putu”, drama, premijera u Ateljeu 212 Beograd. Režija Oliver Frljić. Predstava pobjeđuje na nekoliko pozorišnih festivala, među kojima i na dva bosanskohercegovačka: MESS i Festival u Brčkom

Otvorenje Sajma knjiga u Podgorici (Crna Gora)
Otvorenje Sajma knjiga u Puli (Hrvatska)

Proglašenje počasnim doktorom (Doctor Honoris Causa) Univerziteta audiovizuelnih umjetnosti Evropske filmske akademije ESRA Paris – Skopje – New York

Partizansko groblje, knjiga izabrane poezije, Naklada Ljevak, Zagreb
Otkup sirove kože, romansirana autobiografija, Naklada Ljevak, Zagreb
Otkup sirove kože, Službeni glasnik, Beograd
The Blindman Sings to His City (Slijepac pjeva svome gradu), izabrane pjesme, Međunarodni centar za mir, Sarajevo
Ciklus susreta s publikom u Kamerom teatru 55, Večeri sa Sidranom…